Poziv francuskog predsednika Nikolasa Sarkozija Evropskoj centralnoj banci da interveniše kako bi zaustavila rast evra često se ocenjuje kao znak da on niti razume niti veruje tržištima. Neki analitičari čak vide Sarkozija kao tradicionalnog Gala koji francuskim proizvođačima želi da pomogne veštačkom devalvacijom evra.

Poziv francuskog predsednika Nikolasa Sarkozija Evropskoj centralnoj banci da interveniše kako bi zaustavila rast evra često se ocenjuje kao znak da on niti razume niti veruje tržištima. Neki analitičari čak vide Sarkozija kao tradicionalnog Gala koji francuskim proizvođačima želi da pomogne veštačkom devalvacijom evra.
Ali, da li je Sarkozi u pravu kad veruje da devizna tržišta ne podižu automatski kurseve do nivoa koji su u skladu sa osnovama međunarodne trgovine? Najzad, uporediva roba često se, širom sveta nudi na prodaju po različitim cenama. Na primer, hamburger big mek u evro zoni košta oko tri evra – gotovo četiri dolara po trenutnom kursu – dok u SAD košta 3,2 dolara, što ukazuje da je evro precenjen za oko 25 odsto. Sudeći prema fluktuaciji valuta u prethodne tri decenije devizni kursevi koje utvrđuje tržište imaju tendenciju da se stalno menjaju u odnosu na paritete koji bi omogućili da se uporedive robe prodaju po uporedivim cenama u različitim zemljama. Zato političari kao Sarkozi imaju uporište u tvrdnjama da centralne banke treba da intervenišu kako bi ograničile te promene. Ali ekonomisti, uključujući i one koji rade u centralnim bankama, obično ne posmatraju stvari na ovaj način. Uprkos visokim i stalnim promenama na deviznim tržištima, njihovi takozvani „modeli racionalnih očekivanja“ predviđaju da kursevi ne bi trebalo da odstupaju od pariteta ni na koji trajniji način. Verujući da su našli način da precizno odrede kako bi menjači trebalo da misle o budućnosti, ne vide potrebu da intervenišu jer, osim privremenih odstupanja, tržišta uvek pravilno utvrde vrednost valute.
Nasuprot njima, „bihejvioristički“ ekonomisti potvrđuju da valute mogu da odstupe od pariteta na duži period, ali tvrde da to nije zbog pokušaja menjača da predvide promene makroekonomskih osnova, već zbog psihologije tržišta i neracionalnog trgovanja. Za njih, intervencija nije toliko nepotrebna koliko je nemoguća. Suočene sa velikim fluktuacijama, centralne banke nemaju mogućnost da se suprotstave neracionalnom žaru trgovaca da podižu vrednost valute iznad istorijski referentnih iznosa. U tom kontekstu razumljiv je podatak da kroz spekulativnim promet pođe više od 95 odsto od dva triliona dolara sa koliko se dnevno trguje na deviznim tržištima. Ali i model „racionalnih očekivanja“ i „bihejvioristički“ model neadekvatni su za procenjivanje razboritih intervencija. Iako su veoma različiti, oni pokušavaju da daju tačno predviđanje ljudskog ponašanja, bilo da je „racionalno“ ili „neracionalno.“ Oba zanemaruju činjenicu da racionalnost zavisi koliko od nesavršenog razumevanja istorije i društva od strane pojedinaca toliko i od njihove motivacije. Oni, takođe, ignorišu važnost rezultata individualne kreativnosti na tržištu i nepredvidivih socijalno-političkih promena. Čim ovo „nesavršeno znanje“ bude stavljeno u srce ekonomskih analiza, posledice nama svojstvene ograničene mogućnosti da predvidimo ishod na tržištu biće jasnije. Što se tiče deviznog tržišta, nivoi pariteta zasnovani na međunarodnoj trgovini su samo jedan od mnogih faktora koje menjači treba da uzmu u obzir. U pokušaju da se izbore sa nesavršenim znanjem, oni nisu neracionalni kada obraćaju pažnju na druge makroekonomske pokazatelje i zato podižu devizni kurs na nivo daleko iznad nivoa pariteta. Nedavni skok evra u odnosu na dolar je, upravo, takav slučaj: po većini ocena, evropski preprodavci reagovali su na ogromni deficit tekućeg računa SAD, rast privrede u evro zoni i porast evropskih kamatnih stopa. Šta je neracionalno u oslanjanju na te pokazatelje kada se trguje devizama? Naravno, stalna odstupanja od pariteta ne traju zauvek. Dok promene makroekonomskih pokazatelja mogu pokrenuti preprodavce da dižu vrednost valute iznad iznosa pariteta, oni su istovremeno zabrinutiji zbog mogućeg povratka na stari nivo pariteta – i gubitaka koji bi zbog toga nastali – što umanjuje njihovu želju da povećavaju njihove dugoročne pozicije.
Ovo shvatanje rizika zasniva se na zanemarenom proučavanju Džona Mejnarda Kinsa, koji je bio veoma svestan centralne uloge nesavršenog znanja za razumevanje fluktuacije cena na tržištima kapitala. Osim toga, poređenje rizičnosti držanja otvorene pozicije na deviznom tržištu sa promenjivošću deviznog kursa u odnosu na nivo pariteta, ukazuje na nov način razmišljanja o tome kako bi centralne banke mogle da utiču na tržište kako bi ograničile udaljavanje od pariteta. Svakog meseca, centralna banka bi trebalo da predstavi svoju procenu opsega vrednosti pariteta, potkrepljenu analizom, a koji će, za razliku od preciznog iznosa, odražavati nesavršenost znanja koje se odnosi na paritet valuta. Kako se devizni kurs bude udaljavao od ovog opsega, redovna saopštenja centralne banke podizala bi zabrinutost menjača da će drugi trgovci shvatiti da je još rizičnije držati otvorene pozicije. To će smanjiti njihovu odlučnost da čine isto i tako ograničiti magnitudu fluktuacije valute. Ova strategija ne ukazuje da centralne banke treba da pokušaju da ograniče kurs na prethodno određenu ciljnu zonu. Imajući u vidu ogromnu vrednost dnevnog obrta na deviznim tržištima, takvi pokušaji gotovo uvek propadaju i dovode do kriza valuta. Umesto toga, ovde predložena stategija „Ograniči promene“ ukazuje da bi, kako se devizni kurs udaljuje od pariteta, centralne banke trebalo da koriste svoje devizne rezerve da intervenišu u nepredvidivim momentima u nameri da pojačaju efekat svojih redovnih saopštenja o opsegu pariteta u odnosu na poimanje trgovaca o povećanom riziku od gubitaka kapitala.
Naš predlog da se smanje – ali ne i eliminišu – odskakanja u odnosu na paritet priznaje da bi fluktuacije cena mogle biti ključne za tržišta pri utvrđivanja cenu kapitala koji obećava nesigurnu isplatu. Ali promene kursa, ako su previsoke i i preduge, mogu ometati realne ekonomske aktivnosti i zbog toga je intervencija nekada neophodna. Samo će sa jasnim priznavanjem granica znanja ekonomista i političara takvi potezi imati šansu da uspeju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari