U vojnoj terminologiji postoji stanje koje se zove „magla rata“, odnosno period potpune neizvesnosti u borbi. Nedavna kreditna kriza ukazala je na postojanje sličnog stanja i na finansijskom tržištu, zato što niko, čak ni centralne banke nisu prepoznale vrstu i snagu sadašnje krize.

U vojnoj terminologiji postoji stanje koje se zove „magla rata“, odnosno period potpune neizvesnosti u borbi. Nedavna kreditna kriza ukazala je na postojanje sličnog stanja i na finansijskom tržištu, zato što niko, čak ni centralne banke nisu prepoznale vrstu i snagu sadašnje krize. Često se pretpostavlja da je sabprajmm kriza rezultat loših monetarnih regulativa koje su dovele do preterane likvidnosti na finansijskom tržištu. Ali tu se suočavamo sa paradoksom – kako izražena likvidnost može dovesti do nedostatka likvidnih sredstava koje centralne banke moraju nadoknaditi? Slabosti monetarnih propisa ustvari nisu simptom preterane likvidnosti, već povećane štednje. To dodatno produbljuje nejednakost u zaradama u većini zemalja u razvoju i utiče na enormne deficite država bogatih naftom, kao i azimskih zemalja. Pojava posebnih fondova, poput onih u Kini i arapskim zemljama, koji će ulagati u njihove budžete samo je vrh globalnog ledenog brega.
Za razliku od povećane likvidnost koja u principu ima inflatorni katakter i zahteva povećanje kamatne stope, rast štednje je u osnovi deflatoran i traži smanjenje kamatnih stopa. I centralne banke su suočene sa tom dilemom. Kada se pojavi kriza, iako su mozda centralne banke i same doprinele njenom nastanku, njhova osnovna uloga je da učine sve što je u njihovoj nadležnosti da se ta kriza prevaziđe. Te mere su neophodne i od odlučujućeg su značaja. Aktivnosti centralnih banak nisu samo poslednje rešenje kome se pribegava, već treba glasno da upozore na nastanak krize. U nedavnoj krizi Federalne rezerve SAD su bolje reagovale nego što je to učinila Evropska centralne banke (ECB). Ako je problem u povećanoj štednji i nesigurnosti, onda bi kao odgovor na sabprajm krizu trebalo da usledi injekcija likvidnih sredstava. Ali, to nije dovoljno. Možda je potrebno smanjiti vrednost evra prema dolaru da bi se povratilo poverenje. Federalne rezerve shvatile su tu poruku, ali Evropa treba da je upoznata sa razlogom zašto to nije i ECB uradila. Štaviše, mere Federalnih rezervi bile su stabilizirajuće zato što su pre same akcije jasno iskazale svoju nameru. Nasuprot tome, prošlog avgusta, Žan-Klod Triše, guverner ECB, obavestio je o odlukama monetarne politike koje su preduzete pre pojave krize da bi opravdao mogućnost naglog povećanja kursa, ali nije ništa konkretno preduzeo. Triše je već 6. septembra rekao da je ECB zadržala status kvo, ostajući nedorečen šta to stvarno znači. Razlog za ovako inertan stav ECB jednostavan je, njena prvenstvena uloga je održavanje stabilnosti cena, a ne upravljanje ekonomskim rastom u evro zoni. Sadašnja kriza, kao i druge pre ove, pokazuju da se monetarne mere odnose na regulisanje predviđanja, kao što su inflacija i privredni rast.
Sve dok ECB ne uoči ovu neizvesnost, koja se nadvila nad evropskom ekonomijom, biće razloga za uznemirenost. Od ECB se očekuje da vodi politiku valutnih kurseva, a G7 je pravo mesto gde treba rešavati takve probleme. Ali evro je pre svega problem Evrope. Zašto bi se situacija u kojoj Evropa trpi zbog slabih valuta u SAD i Aziji rešavala na globanom forumu? U toku neke finansijske krize, jedna stvar koja je lošija od sumnje je lažna sigurnost. Paradoks je u tome što je ECB, najpre 6. septembra, a zatim i 4. oktobra, smanjenjem kamatnih stopa, mogla da obezbedi svoju ekonomsku stabilnost. Sada kada je primorana da to i učini, suočava se sa mnogo većim problemima. Na kraju to evropsko smanjenje kamatne stope, kada se i desi, neće imati očekivani stabilizirajući efekat.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari