Od 2003. godine ekonomije gotovo svih zemalja Latinske Amerike beleže uspon – prosečna godišnja stopa rasta od 4,3 odsto i povećanje GDP per kapita od 12 odsto. Iako impresivnao, to je tek drugi put za 25 godina da je Latinska Amerika doživela četiri uzastopne godine pozitivnog ekonomskog rasta.

Od 2003. godine ekonomije gotovo svih zemalja Latinske Amerike beleže uspon – prosečna godišnja stopa rasta od 4,3 odsto i povećanje GDP per kapita od 12 odsto. Iako impresivnao, to je tek drugi put za 25 godina da je Latinska Amerika doživela četiri uzastopne godine pozitivnog ekonomskog rasta. Da li će se taj trend nastaviti? Najnoviji skok potpomognut je bumom cena na svetskom tržištu, i to ne samo energenata kao što su nafta, gas, ugalj, već i metala, minerala i poljoprivrednih proizvoda, što donosi značajne prihode tim zemljama. Rastuća potražnja za sirovinama, zahvaljujući naglom industrijskom rastu u Aziji, naročito Kine i Indije, pozitivno je delovalo na razvoj trgovine u većini latinoameričkih država.
Istorijski gledano, fiskalno rasipništvo karakteristično je za vremena slična današnjim, kada sredstva koja se troše na ekstravagantne javne projekte rastu. Ali ovaj put nije tako – barem ne zasad. Sedam ključnih ekonomija u Latinskoj Americi – (Argentina, Brazil, Čile, Kolumbija, Meksiko, Peru i Venecuela), koje zajedno knjiže gotovo 90 odsto regionalnog GDP, dostigle su u trećem kvartalu 2006. prosečan godišnji rast od oko šest odsto, dok je industrijska proizvodnja porasla osam odsto. Vlade tih zemalja koriste ta sredstva za isplatu spoljnih dugova i povećanje deviznih rezervi. Neobično je, međutim, što tako odgovornu makroekonomsku politiku prati talas izbornih pobeda populističkih lidera. Tako su, recimo, na prošlogodišnjim izborima u Brazilu, Čileu, Ekvadoru, Nikaragvi i Venecueli pobedu odneli socijalistički ili populistički predsednički kandidati, dok je Bolivija 2005. izabrala populističkog domorodačkog predsednika. Na čelo Urugvaja došao je socijalista, dok je u Argentini 2003. godine pobedio kandidat levog centra.
Povećan stepen međunarodne finansijskih zavisnosti jedna je od posledica veće potražnje za sirovinama. Države poput Brazila i Argentine izmiruju svoje obaveze prema MMF pre roka, dok druge zemlje otkupljuju vlastiti dug na sekundarnim tržištima. Povećana likvidnost na međunarodnom tržištu kapitala takođe smanjuju potrebu za multilateralnim finansiranjem, i nameće privatizaciju prirodnih izvora i deregulaciju javnih dobara. Ali, u najvećem delu, fiskalna i monetarna politika nisu pratile retorička obećanja lidera o dubokim strukturnim reformama i redistribuciji kako bi se unapredio život siromašnih. Nova generacija lidera, očigledno, ne može da sprovede drastične strukturalne reforme a da pritom ne ugrozi makroekonomsku stabilnost. Bez toga nijedno od njihovih obećanja ne može biti ispunjeno.
Ali, uprkos nesrazmernom ekonomskom rastu u Latinskoj Americi, što objašnjava zaokret ka levici, prema podacima UN ovaj region rangiran je na prvom mestu u odnosu na ostale države u razvoju. Ne samo da je ekonomski uspeh regiona veliki, već i humani indeks razvoja (HDI) koji uključuje socijalne pokazatelje poput obrazovanja i zdravstva zauzima veliko mesto. I mada je GDP per capita u Latinskoj Americi niži od svetskog proseka, ipak on nadmašuje sve druge regione u razvoju. Samo jedna latinoamerička zemlja (Haiti) našla se u grupi država s niskim HDI. Među 30 latinoameričkih država koje su obuhvaćene ovogodišnjim izveštajem, jedna trećina rangirana je niže po HDI nego po GDP, a samo nekoliko zemalja u kojima postoji velika potreba za poboljšanjima u socijalnoj infrastrukturi, naročito kad je reč o zdravstvu i obrazovanju.
Ali, potpuni oporavak ekonomija Latinske Amerike suočen je sa dva rizika. S jedne strane, ove zemlje suočene su sa tzv. sindromom „holandska bolest“, koji podrazumeva rast plata i cena, uz istovremeno oslabljene konkurentnosti, naročito na industrijskom tržištu. Imajući u vidu azijske izvoznike koji polako preuzimaju tržišta širom sveta, takav trend bi mogao da nanese veliku štetu daljem napretku Latinske Amerike. Drugo, u vreme kada ekonomska globalizacija čini nacionalne granice propusnima, politički lideri bi se mogli zaneti svojom retorikom kada je u pitanju nezavisnost. I to bi bio kraj perioda blagostanja. Ukoliko ne budu načinjeni adekvatni koraci kako bi se održala globalna konkurentnost, ekonomske, socijalne i političk eposledice mogle bi biti strašne.
Simon Teitel je istraživač na Međunarodnom centru za ekonomska istraživanja u Torinu i bivši viši ekonomski i istraživački savetnik

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari