Svet je preživeo 2006. bez veće ekonomske katastrofe, uprkos ekstremno visokim cenama nafte i Bliskom istoku koji se opire kontroli. Ali ta godina ponudila je obilje lekcija iz globalne ekonomije. Nije iznenađenje što smo se u 2006. suočili sa još jednim odbijanjem neo-liberalne politike – ovog puta to su učinili glasači u Nikaragvi i Ekvadoru.

Svet je preživeo 2006. bez veće ekonomske katastrofe, uprkos ekstremno visokim cenama nafte i Bliskom istoku koji se opire kontroli. Ali ta godina ponudila je obilje lekcija iz globalne ekonomije. Nije iznenađenje što smo se u 2006. suočili sa još jednim odbijanjem neo-liberalne politike – ovog puta to su učinili glasači u Nikaragvi i Ekvadoru. U međuvremenu, u susednoj Venecueli, Ugo Čavez dobio je podršku većine birača jer je doneo obrazovanje i zdravstveno osiguranje siromašnim građanima koji su ranije dobijali tek mrvice od enormnog naftnog bogatstva zemlje.
Možda je za svet najvažniji podatak da su glasači u SAD odbili da ukažu poverenje predsedniku Džordžu Bušu koga će demokrate u Kongresu držati pod lupom. Kada se Buš 2001. prihvatio predsedničkog mesta mnogi su se nadali da će vladati kompetentno. Pesimističniji kritičari su se tešili postavljajući pitanje koliko štete može doneti predsednik u narednih nekoliko godina. Sada znamo odgovor – mnogo. Nikada američka pozicija u očima svetske javnosti nije bila niža. Osnovne vrednosti koje Amerikanci smatraju centrom svog identiteta srušene su. Desilo se nezamislivo – američki predsednik brani korišćenje torture, koristi tehnikalije u interpretaciji Ženevskih konvencija i ignoriše Konvenciju o torturi. Osim toga, budući da Buš nije uspeo kao prvi „biznismen predsednik“, korupcija i nekompetentnost vladaju njegovom administracijom – počev od traljavog odgovora na uragan Katrinu do vođenja ratova u Iraku i Avganistanu. Amerikanci ne vole da se nađu na gubitničkoj strani ma u kom ratu. Upravo ta greška i bara u koju je Amerika još jednom ugazila naterala je glasače da okrenu leđa Bušu. Ali na Bliskom istoku haos koji su donele Bušove godine takođe predstavlja globalni rizik po svetsku ekonomiju. Otkad je počeo rat u Iraku (2003), proizvodnja nafte na Bliskom istoku, koji je svetski proizvođač s najmanjim troškovima, nije rasla u skladu s očekivanjima. Iako je većina prognozera sugerisala da će cene nafte ostati na istom ili nešto ispod trenutnog nivoa, to je bilo zbog percepcije slabog rasta zahteva zahvaljujući usporavanju rasta američke ekonomije.
To usporavanje vodi do još jednog globalnog rizika. U korenu američkih ekonomskih problema su mere usvojene na početku Bušovog prvog mandata. Naročito to što je administracija podržavala smanjenje poreza koje nije podstaklo ekonomiju, budući da su od toga korist imali samo bogatiji poreski obveznici. Teret podsticanja pao je na saveznu administraciju, koja je smanjila kamatne stope do nivoa bez presedana. Jeftin novac slabo je uticao na poslovne investicije, ali je i te kako naduvao balon tržišta nekretnina, koji sada preti da eksplodira, ugrožavajući domaćinstva koja su zbog toga smanjila potrošnju. Ta ekonomska strategija, jasno je, nije održiva na duži rok. Štednja domaćinstava postala je negativna prvi put od velike depresije, dok zemlja kao celina dnevno od stranaca pozajmljuje tri milijarde dolara. Ali Amerikanci bi mogli da nastave da zarađuju od prodaje svojih kuća samo ako cene nekretnina i dalje rastu, a kamate ostanu niske. Prema tome, više kamate i pad cena nekretnina neće doneti dobro američkoj ekonomiji, jer, procenjuje se da je gotovo dve trećine rasta GDP direktna ili indirektna posledica visokih cena nekretnina. Da stvari budu gore, neobuzdano trošenje vlade dodatno je podrilo ekonomiju tokom Bušovih godina, uz fiskalni deficit koji je dostigao nove visine, otežavajući vladi iskorak i podupiranje ekonomskog razvoja budući da su domaćinstva smanjila potrošnju.
U međuvremenu, globalni disbalansi nastavljaju da proizvode zabrinutost, naročito kod onih čiji životi zavise od kursa dolara. Iako je Buš dugo nameravao da krivicu svali na druge, jasno je da je američka razuzdana potrošnja i nesposobnost da živi zahvaljujući sopstvenim sredstvima glavni uzrok tih neravnoteža. Ukoliko se to ne promeni, globalne neravnoteže će nastaviti da budu izvor globalne nestabilnosti, bez obzira na to šta čine Kina ili Evropa. U svetlu tih neizvesnosti, misterija je kako su premije na rizik mogle ostati tako niske. Imajući u vidu pad globalne likvidnosti nakon što su centralne banke povećale kamate, vraćanje premija na rizik na normalniji nivo samo je po sebi najveći rizik s kojim se svet danas suočava.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari