Zovu je ženski Poaro. Jedina finansijska forenzičarka kod nas, Miroslava Milenović, kaže u razgovoru za Danas da građani imaju pravo da znaju gde odlazi njihov dinar i da je ta transparentnost u trošenju državnog novca i resursa ključni antikoruptivni mehanizam.

– U Ministarstvu privrede u prošlom sazivu uvedena je praksa da se mesečno objavljuje analitika trošenja sredstava, a na sajtu su bili i izveštaji o rashodima javnih preduzeća, agencija i ustanova iz nadležnosti tog ministarstva. Novopostavljeni ministar privrede nastavio je s takvom praksom, a ona bi trebalo da se uvede na nivou cele Vlade. Ali, mi imamo i pomalo čudan odnos prema informacijama. Žalimo se ako ih nema, a kada se objave, to se ne iskoristi kao dobra tema za istraživačko novinarstvo, ili za maturske, diplomske, magistarske i doktorske radove. Prosto, javnost, posebno akademska, stručna, postala je inertna.

Da li zbog te inertnosti stručne javnosti ne znamo sudbinu novca koji je svojevremeno iznet na Kipar?

– Mi to popularno zovemo „novac sa Kipra“, iako su državne pare devedesetih, ratnih godina, iznošene i u Rusiju i u neke arapske zemlje. Tako je, nemamo objašnjen fenomen državnog pranja novca i siromašenje građana kroz iznošenja para Carine, penzionog i zdravstvenog fonda, budžeta. Stručna javnost se nije time bavila.

A državni organi?

– Tek se oni nisu bavili na efikasan način. Imali smo neke komisije, odbore, neke grupe, ali mi još uvek ne znamo šta se stvarno desilo. Pod plaštom patriotizma stvorila se klima da je nepristojno pričati o tome, jer su morale da se rade takve stvari da bi se preživelo, da se nabave lekovi, nafta i slično. Jasno je da je u takvim situacijama država prinuđena da pravi kompromise, ali klimu da je nepristojno pričati o tome svesno su napravili pojedinci koji su kroz paralelni sistem brutalno opljačkali građane.

Ukoliko se utvrdi obim te pljačke i ko su učesnici, s obzirom da se sve dešavalo 90-ih, da li novac može da se vrati ili postoji opasnost od zastarevanja dela?

– Ja nisam pravni ekspert da pričam o zastarelosti, ali postoje krivična dela koja se vrše u produženom trajanju, pa zastarelosti možda i nema. A što se tiče para, ja duboko verujem da su one vraćene u našu zemlju, ali kroz ruke nekih pojedinaca, pripadnika političkih i ekonomskih elita. Verujem da je jedan deo novca odavno tu i da je ušao kroz privatizaciju, a sam zakon stimulisao je da se ne pita za poreklo kapitala jer je najvažnije da investitori dođu. Drugi deo se intenzivno sprema da uđe.

Koji je mehanizam služio za izvlačenje?

– Novac je u koferima iznošen preko našeg avioprevoznika. Podsetiću vas da i neka ubistva, tadašnjeg direktora Jata, policijskih čelnika, pa predvodnika iz kriminalnih miljea, imaju upravo veze sa tragovima koji ukazuju koliko, šta, gde i kako je izneseno. A funkcionisalo je tako što je u stranim bankama taj novac stavljan na privatne račune, jer na državne nije bilo moguće zbog sankcija. I jasno je da su oni koji su imali diskreciono pravo potpisa i raspolaganja tim parama, imali i mogućnost da ih usmere na druge privatne račune. Tu smo već imali neko primarno bogaćenje političke elite.

Postoje li tragovi tih transakcija?

– Ima dosta materijala o tome šta se dešavalo, troje-četvoro ljudi je to sakupljalo. Tu je krivična prijava Vladana Batića, pa krivična prijava koju je podneo advokat Aleksandar Lojpur protiv državnih funkcionera, zatim knjiga Predraga Đorđevića sa Kipra, pa i dokumentacija hrvatskog novinara Domagoja Margetića. Svaki od njih ima papire za jedan segment, za drugi nema, o trećem pretpostavlja šta se desilo. Najkompletniji materijal sakupio je za suđenje Miloševiću u Hagu finansijski forenzičar Morten Torkildsen. Taj materijal je trebalo našim državnim organima da posluži kao polazište, ali je odlučeno da se iz njega iščupa samo jedan segment. To je bila Carina i suđenje Kertesu koje je na kraju zastarelo, tako da opet nismo saznali pravu istinu šta se zapravo dešavalo.

I na sve je usledila privatizacija…

– Da, uloga na takav način koncipirane privatizacije bila je da politička i ekonomska elita legalizuju novac. I zato imamo toliko protivljenja nastojanju da se ispita poreklo novca. Prva stvar trebalo bi da bude upoređivanje legitimnih prihoda sa imovinom. Mi to stalno pokušavamo, međutim, stalno nam fali neki član zakona, neka tačka, zarez i to nikada nismo uspeli…

To je prethodni direktor Poreske uprave Ivan Simič svojevremeno najavio.

– Jeste, i sada više nije tamo. I Radović je to najavljivao, a sada piše knjige…

Znači da ne postoji politička volja da se dođe do istine?

– Tačno. A tu nema mnogo matematike. Unakrsno ispitivanje prihoda i imovine otkriva iznos neosnovanog bogaćenja. Moguće je da nam nedostaje u zakonu krivično delo neosnovanog bogaćenja, ali pre svega nam je potrebna samo politička volja. To da nema dokaza, da je bilo davno, priče su za malu decu.

S obzirom na reputaciju koja Vas prati, da li biste mogli, ako imate tim na raspolaganju i političku podršku, da pronađete novac koji je iznet iz zemlje, ili bar da utvrdite gde je završio?

– Svakako. Ne samo ja, mnogi pripadnici MUP-a koji su prošli obuke bili bi sposobni da to urade. Nema tu mistifikacije, ne radi se o odlasku na Mesec, nego prvo o političkoj volji i o tome da se istera do kraja ono što se nađe i, naravno, da istrage vode ljudi sa adekvatnim znanjem i iskustvom, uz maksimalnu saradnju sa relevantnim institucijama EU, SAD i Rusije.

U Srbiji je opran i veliki deo narko-kapitala, a iako se sada Šariću sudi za nekih dvadesetak miliona evra, prema nekim izvorima on je kroz kupovinu preduzeća i njihovo poslovanje od 2004. oprao oko osam milijardi evra. Kako je moguće da sve to prođe mimo Uprave za sprečavanje pranja novca?

– Ja bih se složila sa vama da se radi o nekoliko milijardi, bila bih spremna i da kažem da imate približno tačnu cifru. Ali, te milijarde nisu prošle mimo Uprave…

Nego kroz nju?

– … To je problem. Ali, bilo bi ružno da kažem da Uprava na neke stvari nije odgovorila. Mi smo čitav sistem napravili tako da sve sludimo i da na kraju nemamo nijednu pravu finansijsku istragu. Naše istrage su rascepkane, nedorečene, a od same Uprave napravili smo više statistički biro. Ona nema istražne kapacitete jer se nismo ugledali na Britaniju ili druge zapadne zemlje koje imaju svoje biroe za sprovođenje finansijskih istraga. Mi to nemamo i sada možemo da krivimo i Upravu, i policiju i tužilaštvo, koga god hoćemo. To bi zakonski moralo da se uveže mnogo drugačije i ponavljam – za to je potrebna politička volja. Jedan od dokaza je i to što čak postoje i slučajevi koji su rešeni, ali se oni drže u fiokama i služe za neke druge aranžmane.

Da li je moguće da se toliko narko-novca i novca iz drugih kanala opere, a da državne institucije i državni funkcioneri to ne primete ili da u tome ne učestvuju?

– Nemoguće je. Vi ne možete da imate uopšte organizovani kriminal ako nema sprege sa državom. Ne možete da imate pranje novca u dužem vremenskom kontinuitetu, sa potpunom legalizacijom kroz kupovinu preduzeća, kroz njihov rad i sa takvom mrežom učesnika, bez sadejstva ljudi iz državnih struktura.

Ljudi koji su to omogućili i dalje su u tim državnim institucijama.

– Pa to je sada pitanje za one koji vode državu.

Da li postoji šansa da se povuče prvi korak? Šta je prvi korak?

– Za mene je prvi korak ono što je premijer u ekspozeu najavio, a to je uvođenje finansijskih forenzičara u tužilaštva. Drugi bi bio formiranje jednog istražnog biroa za finansijske istrage na nivou države sa najširim ovlašćenjima i najzad, politička volja da se sve to dosledno sprovede. Ja i dalje verujem da promene zakona nisu najvažnije, već dovođenje pravih ljudi na prava mesta, davanje širokih ovlašćenja tim ljudima, formiranje zajedničkih istražnih timova u okviru biroa za finansijske istrage. Naravno, i da sve što se istraži ne završi u fioci, da nema selektivnih istraga.

Iako je većina stranih investicija tek u fazi najave, i tamo gde je završeno, na primer kod nacionalnog avioprevoznika, javnost ne zna šta je dogovoreno.

– Za mene je to neprimereno. Mislim da, uz izuzetak samo nekih poslova koji se tiču odbrane, bilo koji ugovor u kome učestvuje država mora da bude dostupan građanima. Neprimereno je i da bilo ko u državi ima diskreciono pravo da bilo šta učini dostupnim bilo kom investitoru bez javnog nadmetanja. Uopšte ne prejudiciram, sigurna sam da se Jatom nije dobro upravljalo, da je Etihad bolji menadžer nego država i da će rezultati to pokazati. Moguće je i da niko nije hteo Jat, ne pod tim uslovima, ali to ne znamo i to smatram krajnje neprihvatljivim. Sada je na državi da reši pitanje firmi u restrukturiranju i javna preduzeća i ja se prosto nadam da se takvi diskrecioni ugovori više neće sklapati.

Ali, najavljuje se da se za preduzeća u restrukturiranju traže partneri, a to opet liči na diskeciono odlučivanje…

– Da, ponovo se stvara klima da su nam ulaganja neophodna i da nije pristojno pitati investitore odakle im pare, niti raspisivati tendere jer će se, tobože, uvrediti i odustati od posla. Ja se nadam da ćemo napraviti presek u odnosu na poremećeno društvo kakvo smo do sada bili – ogrezli u kriminal i nemoral, bez jasnih granica šta je ispravno, sa tom pljačkaškom privatizacijom iz prošlosti, Kiprom … U poremećenom društvu pojedinac misli da je diskreciono pravo nešto najlepše što može da dobije. U takvom sistemu nam estradne pevačice i kriminalci govore kako da sadimo cveće i vaspitavamo decu, a saobraćajac se divi 20-godišnjaku koga je zaustavio u luksuznom džipu umesto da shvati kako tu nešto nije u redu. Ako želimo da sa tim raskinemo, biće pogubno da bilo ko, čak i sa najboljim namerama, ima bilo kakvo diskreciono pravo. Ja se kao član Saveta za borbu protiv korupcije nadam da ova Vlada ima kapacitet da se izbori sa takvim modelima i kombinacijama.

Mehanizam izvlačenja

Radilo se paralelno knjigovodstvo – znači, položite novac u firmu A, a ovde pišemo da je to Carina, Jugoeksport, Robne kuće Beograd, RTB Bor ili slično. Kada neko privredno društvo iz Beograda plaća firmi u Londonu nabavku, na primer sanitetskog materijala, ono bi odnelo novac u Palatu Albanija i dobio bi svift da je platio britanskom partneru. Firma iz Londona bi takođe dobila svift da je novac plaćen, ali doznakom sa Kipra ili neke druge destinacije. Imamo poplavu lažnih sviftova iz 90-ih što jeste posledica i rata i sankcija, ali i pljačke naroda koju je organizovala država, jer nije iznošen samo novac preduzeća koji je služio za inoplaćanja, već i Carine, budžeta, zdravstvenog, penzionog fonda…

Mišljenje

– Stručna javnost je potpuno zanemela jer smo je osiromašili do nivoa egzistencijalnog preživljavanja, što uništava slobodno mišljenje.

Zar je sada opasno izreći mišljenje?

– Ja se nikada nisam plašila da kažem svoje mišljenje. Duboko verujem da u Vladi postoji kapacitet kojim će se to prevazići i da je politička elita shvatila da će joj transparentnost doneti poverenje.

Iskustvo

Miroslava Milenović, jedini forenzični računovođa u Srbiji, sertifikat ovlašćenog istraživača pronevera i specijaliste za sprečavanje pranja novca dobila je u Americi i dugogodišnji je konsultant firme koja se u Velikoj Britaniji bavi sprečavanjem pranja novca. Milenovićeva savetuje najčešće policiju i tužilaštva širom sveta o načinima borbe protiv korupcije i narastajućeg finansijskog kriminala. U Srbiji je od 2007. godine američko ministarstvo pravde pozajmljuje Specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal, a kao ekspert Saveta Evrope radi obuku policije i tužilaštva vezano za finansijske istrage. Član je Saveta za borbu protiv korupcije a u Ministarstvu privrede angažovana je kao posebna savetnica za pitanje restrukturiranje javnih preduzeća.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari