Čini se da je poruka konačno primljena – globalno zagrevanje predstavlja ozbiljnu pretnju našoj planeti. Na nedavno održanom Svetskom ekonomskom forumu u Davosu, svetski lideri su prvi put stavili klimatske promene na vrh liste globalnih problema. Evropa i Japan su pokazali spremnost da smanje globalno zagrevanje uvođenjem plaćanja neke vrste penala čak i u slučajevima kada se to negativno odražava na konkurentnost.

Čini se da je poruka konačno primljena – globalno zagrevanje predstavlja ozbiljnu pretnju našoj planeti. Na nedavno održanom Svetskom ekonomskom forumu u Davosu, svetski lideri su prvi put stavili klimatske promene na vrh liste globalnih problema. Evropa i Japan su pokazali spremnost da smanje globalno zagrevanje uvođenjem plaćanja neke vrste penala čak i u slučajevima kada se to negativno odražava na konkurentnost. Najveća prepreka su SAD. Klintonova administracija pozvala je na smelu akciju još 1993. predlažući porez na emisiju ugljendioksida, ali savez zagađivača predvođen industrijom uglja, nafte i automobila odbacio je inicijativu.
Za naučnu zajednicu dokaz klimatskih promena je, naravno, značajan problem već više od deceniju i po. Učestvovao sam u drugoj proceni naučnih dokaza koju je vodio Međuvladin panel o klimatskim promenama koji je, možda, napravio jednu kritičnu grešku: potcenio je brzinu kojom se globalno zagrevanje dešava. Četvrta procena, koja je upravo objavljena, potvrđuje dokaze i sve veće ubeđenje da je globalno zagrevanje rezultat povećanja koncentracije gasova koji izazivaju efekat staklene bašte u atmosferi.
Ubrzavanje zagrevanja odražava uticaj kompleksnih nelinearnih faktora i različitih uticaja koji mogu rezultirati ubrzanjem procesa. Na primer, kako se topi ledena kapa na Arktiku, sve manje sunca se reflektuje. Naizgled dramatične promene vremenskih obeležja – uključujući i topljenje glečera na Grenlandu i otapanje sibirskog leda – konačno su ubedili većinu poslovnih lidera da je sada vreme za akciju. Čini se da se probudio čak i predsednik Buš. Ali bliži pogled na ono što on radi i ono što ne radi, jasno pokazuje da on najbolje čuje poziv donatora iz naftne i industrije uglja i da je još jednom vlastite interese stavio iznad globalnog interesa smanjenja emisije gasova. Da postoji istinska zabrinutost nad globalnim zagrevanjem, kako bi mogao dozvoliti izgradnju elektrana na ugalj čak i kada te elektrane koriste efikasnije tehnologije nego što je to bilo u prošlosti. Ono što je, međutim, neophodno jeste da se Amerikanci navedu da koriste manje energije i da proizvode više energije na način na koji se emituje manje ugljendioksida. Ali Buš nije ni ukinuo ogromne subvencije naftnoj industriji (iako bi, na sreću, demokratski kongres mogao preduzeti neke akcije) niti je obezbedio adekvatne načine za očuvanje. Čak bi i njegov poziv na energetsku nezavisnost mogao biti viđen onakvim kakav zaista jeste – novo opravdanje za stare subvencije korporacijama.
Politika koja baštini iscrpljivanje američkih ograničenih rezervi nafte – ja je nazivam „isušimo prvo Ameriku“ – ostaviće SAD još zavisnijim od uvozne nafte. SAD uvode takse veće od 50 centi po galonu etanola proizvedenog na bazi šećera iz Brazila, ali uveliko subvencionišu neefikasan etanol na bazi kukuruza koji se proizvodi u Americi. Zapravo, potrebno je više od galon nafte da bi rodio, bio požnjeven, prevezen, obrađen i destiliran kukuruz kako bi se dobio galon etanola. Kao najveći svetski zagađivač, koji izbacuje gotovo četvrtinu globalne emisije ugljendioksida, američka nespremnost da učini više možda je razumljiva, ako ne i oprostiva. Ali Bušove tvrdnje da Amerika sebi ne može da priušti da učini bilo šta protiv globalnog zagrevanja zvuče šuplje: druge napredne industrijske zemlje sa sličnim životnim standardom emituju samo delić onoga koliko emituju SAD na dolar GDP. Kao rezultat, američke firme s pristupom jeftinoj energiji imaju mnogo veću konkurentnost u odnosu na firme iz Evrope i drugih krajeva.
Neki u Evropi brinu da bi pojačavanje akcije protiv globalnog zagrevanja moglo biti kontraproduktivno: industrije koje troše mnogo energije jednostavno bi se mogle premestiti u SAD ili druge zemlje koje obraćaju malo malo pažnje na emisije. I u tome ima mnogo istine.
Upadljiva činjenica u vezi s klimatskim promenama je da postoji malo poklapanje između zemalja koje su najranjivije kada su u pitanju ovi efekti – uglavnom siromašne zemlje na jugu koje teško mogu sebi da priušte da se nose s posledicama – i zemalja poput SAD koje su najveći zagađivači. Protokol iz Kjota predstavlja pokušaje međunarodne zajednice da počne da se nosi s globalnim zagrevanjem na fer i efikasan način.
Ali to ostavlja većinu izvora emisije i ukoliko nešto ne bude učinjeno da se u to uključe i SAD i zemlje u razvoju na smislen način, to će biti tek malo više od simboličnog gesta. Neophodno je da se uspostavi nova „koalicija volje“, ovoga puta predvođena Evropom – i ovog puta motivisana pravom opasnošću.
Ta „koalicija volje“ mogla bi se saglasiti u vezi s nekim osnovnim standardima: da se prekine sa gradnjom termoelektrana na ugalj, da se poveća efikasnost goriva za automobile, da se obezbedi usmerena pomoć zemljama u razvoju kako bi se povećala njihova energetska efikasnost i smanjile emisije. Članovi koalicije bi se takođe mogli saglasiti da obezbede jaču motivaciju za vlastite proizvođače bilo kroz ograničenje emisije ili kroz više poreze za zagađivače. Mogli bi se čak usaglasiti da uvedu takse na proizvode iz drugih država – uključujući i SAD – koje proizvode na takav način da nepotrebno daju doprinos globalnom zagrevanju. Nije u pitanju zaštita domaćih proizvođača, već zaštita naše planete.
Promena klime kada su u pitanju klimatske promene omogućava političkim liderima u Evropi i drugim potencijalnim članicama „koalicije volje“ besprimernu priliku da se pomere od čiste retorike. Sada je vreme za akciju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari