Za razliku od 2005. godine, kada je visok rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) od 6,8 odsto bio determinisan pre svega rastom domaće tražnje, uz visok rast izvoza, smanjen spoljnotrgovinski deficit i prvi put ostvareni suficit u oblasti javne potrošnje, prošlogodišnji BDP od 5,8 odsto bio je, pre svega, posledica ubrzanog rasta tercijalnih delatnosti, izvoza i investicija.

Za razliku od 2005. godine, kada je visok rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) od 6,8 odsto bio determinisan pre svega rastom domaće tražnje, uz visok rast izvoza, smanjen spoljnotrgovinski deficit i prvi put ostvareni suficit u oblasti javne potrošnje, prošlogodišnji BDP od 5,8 odsto bio je, pre svega, posledica ubrzanog rasta tercijalnih delatnosti, izvoza i investicija. To je praćeno rastom spoljnotrgovinskog i platno-bilansnog deficita i smanjenjem suficita u oblasti javne potrošnje. Da li to znači da je Srbija na stabilno trasiranom putu ozdravljenja ili je to privid, ekonomska struka nema jedinstven stav u vezi sa tom dilemom.

Opasno licitiranje

Veoma je bitno kako će se sprovoditi kratkoročna stabilizacija i ekonomska politika, kao što je veoma važno i kako će se odvijati završetak tranzicije. Suspenodvani pregovori sa EU ne idu nam na ruku a nije sve jedno ni kakva će struktura vlasti biti obeležiti završetak tranzicije. Privredni razvoj Srbije ne može biti stvar slobodne procene ili licitiranja ove ili one vlasti, ukoliko pre što tek predstoji prilično bolno restruktuiranje javnog sektora. Politika doslednije makroekonomske stabilizacije ne može se kompenzovati niti jednom alternativnom merom. Srbija jednostavno mora sve ostale mere makorekonomske politike da prilagodi uslovima stroge finansijske discipline i restriktivne monetarne politike kao i daljih fisklanih reformi, jer javna potrošnja mora biti svedena na ekonomski prihvatljive okvire koji garantuju održavanje cenovne stabilnosti kao i unutrašnje budžetske i spoljnotrgovinske i platno bilansne ravnoteže – tvrdi Đorđe Đukić, profesor Tehnološkog fakulteta u Beogradu.

Božo Drašković sa Instituta ekonomskih nauka tako tvrdi da je dosadašnji rast BDP uglavnom posledica „tranformacije akumuliranog društvenog bogatstva ostvarenog kroz privatizaciju“ i da zato „ključni faktor rasta nije zdrav“. U prilog toj tvrdnji on navodi da je ekonomska efikasnost preduzeća nakon privatizacije povećana ali da je zasnovana isključivo na smanjenju broja zaposlenih i da se ništa značajnije nije promenilo u tehnološkom smislu. Ima i onih koji poput Mlađena Kovačevića sa Instituta za međunarodnu politiku i privredu postavljaju pitanje zašto je u proteklih šest godina ostvarena prosečna stopa rasta od samo 5,5 odsto iako je statistička osnova bila veoma niska, a priliv stranog kapitala od oko 28 milijardi dolara (po osnovu zaduživanja osam milijardi, strane direktne investicije iznose 4,5 milijardi, donacija 2,4 i doznaka naših građana koji rade u inostranstvu oko 13 milijardi dolara) veliki. Za njega je odgovor na to pitanje veoma značajan sa stanovišta budućnosti, jer kako tvrdi, „Srbija nema nikakvu šansu da u narednim godinama ostvari projektovanu stopu rasta BDP od sedam odsto, imajući u vidu činjenicu da će izostati veće donacije, da priliv Stranih direktnih investicija nije izvestan, i da pristižu na naplatu dugovi za koje godišnje treba izdvajati više od tri milijarde dolara“.

„Kako izgubiti prijatelje i razbesneti ljude“

– ‘Odlazak na izbore na svakih nekoliko godina teško da predstavlja demokratiju.’

– ‘Previše dobrog ne može biti loše, a previše lošeg ne može biti dobro.’

– ‘Ne možete doživeti neuspeh bez uspeha, ali obrnuto ne stoji.’

– ‘Razmišljanje je bezopasno – dok ga ne uzimate za ozbiljno.’

– ‘Kada budeš dobro radio ono što radiš, sa zdravom namerom i izvanrednom pažnjom, tada uspeh sam dođe. Uspeh dolazi tebi, a ne ti njemu.’

– ‘Fakultet nije mesto gde se uči, već mesto koje određuje našu buduću zaradu.’

– ‘Tim koji nema autoritet da deluje nezavisno, ne uspeva da bude tim.’

Nema sumnje sva pitanja koja ekonomsiti postavaljaju analizirajući privredni rast Srbije od početka tranzicije su na mestu jer, svima je jasno da oslanjanje isključivo na statističke podatke ne može da pruži celovitu sliku onoga što se dešava u privredi. A statistika kaže da je BDP u 2001. godini porastao za 5,1 odsto, potom je u 2002. godini njegov rast bio 4,5 odsto, a 2003. godini 2,4 odsto. Sa dolaskom nove vlade, 2004. godine ostvaren je enormno visok porast od čak 8,6 odsto, da bi godinu dana nakon toga on bio 6,8 a lane 5,6 odsto. Kritičari postoktobarskih zbivanja na ekonomskoj sceni zapažaju da su obe dosadašnje vlade bile „srećne ruke“ samo na početku mandata a da su kraj dočekale sa najnižim stopama rasta BDP, mada logika nalaže da bi prve godine trebalo da budu problematične jer se tada vuku najdrastičnije reformski potezi, a da na kraju mandata dolazi ubiranje plodova preduzetih mera. Pravi analitičari idu korak i podsećaju da se rast BDP u 2001. godini zasnivao na rastu poljoprivredne proizvodnje od 18,7 odsto, i prometa u trgovini od 19,7 zatim na rastu PTT i telekomunikacija od 20,9 odsto i rastu saobraćajnih usluga od 9,6 odsto. Godinu dana kasnije, industrijska proizvodnja je učestvovala u rastu BDP sa 1,7 odsto, promet u trgovini sa 23,9 odsto, obim saobraćajnih usluga sa 6,9 odsto, a rast PTT i telekomunikacija sa 3,1 odsto. U 2003. godini pečat su dale telekomunikacije koje su zabeležile skok od 31,3 odsto i građevinarstvo sa 31 odsto dok je rast prometa u trgovini iznosio 12,6 odsto, a saobraćajnih usluga 5,2 odsto. Već u 2004. godini idustrija sa 7,1 i poljoprivreda sa 19,8 odsto, uz porast PTT i komunikacija za 26,7 odsto, najviše su dopinele porastu BDP, a svoj dopinos dali su i rast prometa na malo od 17,9 odsto, rast saobraćajnih usluga od 4,9 odsto i građevinarstvo sa 5,2 odsto. Očito je dakle da je u strukturi BDP došlo do značajnog povećanja udela tercijalnih delatnosti.
Kada se međutim, posmatra upotreba BDP tu nažalost bitnijih promena nema. Istina, lako je uočiti da je u periodu od 2001. do 2004. godine značajno poraslo učešće investicija (sa 9,2 na 16,4odsto) i izvoza sa (22,6 na 23,1 odsto). Ali, učešće lične potrošnje bilo je konstatno visoko iako je smanjeno sa 87,3 na 84,7 odsto u 2004. godini. I učešće državne potrošnje nije bilo baš za hvalu jer je povećano sa 17 odsto koliko je iznosilo 2001. na 26 odsto u 2004. godini. Skok je zabeležen i kod uvoza koji je u BDP 2001. godine učestvovao sa 42,9 odsto, a tri godine kasnije sa 53,2 odsto. Posebno je zanimljivo uporediti rast BDP u poslednje dve godine. Na osnovu nepotpunih podataka o uvozu, proizvodnji i zalihama opreme i procenjene građevinske proizvodnje na bazi devet mesečnih rezultata, eksperti Ekonomskog instituta ocenjuju da je u prošlogodišnjem porastu BDP od 5,6 odsto, udeo deficita robe i usluga povećan na 21 odsto, a realne domaće finalne tražnje na 7,2 odsto. U samoj tražnji, fiksne investicije su dostigle 9,2 odsto dok je ukupna potrošnja porasla za 6,7 odsto. Kada je reč o potrošnji, potrošnja domaćinstava porasla je za 6,8, a potrošnja države za 6,4 odsto. Zaključak zato nije nimalo ohrabrujući jer se ispostavilo da brži rast investciija od rasta BDP nije bio dovoljan da nadoknadi njihovo zaostajanje u 2005. godini, ali je zato rast potrošnje ubrzan u odnosu na 2005. godinu i to pri nešto sporijem rastu BDP, što je uslovilo povećanje spoljnotrgovinskog deficita uprkos izuzetnom rastu izvoza.
– Upotreba BDP beleži veće stope rasta od rasta BDP i to je glavni razlog što je došlo do povećanja trgovinskog deficita i deficita tekućih transakcija od tri milijarde dolara i to pri suficitu kreditnih transakcija od 8,3 miljardi dolara, pozitivnog salda od privatizacije, uvećanja spoljnog duga za 4,2 milijarde dolara (koji srećom nije potrošen), i rasta deviznih rezervi za 6,1 milijardi dolara – kaže Stojan Stamenković, urednik Makroekonomskih analiza i trendova.
Pre godinu dana, eksperti Ekonomskog instituta ukazivali su da je „izvoz bio najdinamičniji vid tražnje kao i protekle godine uostalom, ali je njegov udeo u BDP još relativno nizak jer je povećanje izvoza robe i usluga (bez razmene sa Crnom Gorom) apsorbovalo tek nešto više od trećine (37 odsto) priraštaja BDP. I odlazeća vlada je u septembru 2005. godine, predlažući budžet za 2006. godinu, konstatovala da četvorogodišnje iskustvo pokazuje da su „rast lične i državne potrošnje, kao i rast zarada bili znatno brži od rasta BDP i produktivnosti privrede i da je to dovelo, uz brži rast uvoza od izvoza, do porasta deficita tekućeg platnog bilansa“. Nažalost, dve godine kasnije, ekonomistima ne preostaje ništa drugo nego da ponove nešto slično sumirajući prošlogodišnje rezultate, a budući da se u 2007. godinu ušlo sa izrazito ekspanzivnom javnom potrošnjom i visokim prenetim nivom zarada da zaključe da ćemo i dalje trošiti više nego što stvaramo i da je jedini lek za to ili svođenje potrošnje u realne okvire ili dalje povećanje spoljnotrgovinskog deficita. Zato, i pored toga što je povećanje BDP u proteklih pet godina premašilo od 30 odsto, mnogo je ekonomista koji smatraju da u Srbiji još nije postignuta poželjna i trajna makroekonomska stabilnost i da nisu ostvarene performanse kvalitnog i održivog rasta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari