„Godina je 50. pre nove ere, i cela Galija je pod vlašću Rimljana. Pa, ne baš cela. Jedno selo nepokorenih Gala i dalje se uspešno odupire rimskom osvajaču…“.

Ovako, naravno, počinje svaki strip o Asteriksu, simpatičnom i drčnom junaku istoimenog ili eponimičnog stripa Gošinija i Uderza. Istovremeno, u pitanju je jahanje na popularni narativ o plemenitoj borbi malih naroda protiv imperijalnih osvajača, a koji već poodavno ima svoje mesto u nacionalnim mitologijama širom sveta. U pitanju je francuska varijanta „sindroma Marka Kraljevića“, ali i jedne univerzalne priče ili legende o rodoljubivoj borbi za slobodu pred inostranim zavojevačima. Uz prateću i neretko nacionalističku mitologiju o aistorijskom kontinuitetu između galske i francuske nacije, i glavne antagoniste u formi „imperijalista“ ili mrskih Rimljana.

Jer, carstva ili imperije su danas na lošem glasu. Još u 19. veku ili u stoleću formiranja modernih nacija, multietnička carstva poput rimskog i sličnih prepoznata su kao zle i naopake tvorevine ili kao svojevrsne „tamnice naroda“. Odjedared, nova politička logika i istorijska gužva postala je posvećena nacionalnoj slobodi ili samoopredeljenju, što je hajp koji na Balkanu iskijavamo i danas. Iako su u poslednjih 2.500 godina upravo carstva ili imperije bile tipični i sasvim uspešni oblik političke organizacije čovečanstva. I zato se valja zapitati sledeće: da li su imperije bile zaslužile taj loš publicitet? Jer, osim pljačkanja, pokoravanja i izrabljivanja stanovništva, carstva ili imperije donose i mnogo toga dobrog, vrednog i korisnog. Kako u čuvenoj studiji „Sapiens: kratka istorija čovečanstva“ svedoči istoričar Juval Noje Harari, ocrniti sve imperije i odbaciti sve imperijalne baštine značilo bi odbaciti i najveći deo ljudske kulture, te filozofiju, istoriju, pravosuđe, nauku, umetnost i ostalo. Kako to?

Pa, evo, vratimo se na Asteriksa. U pitanju je strip napisan na jednom romanskom jeziku, dakle, na potomku latinskog jezika, tj. na jeziku tog istog rimskog osvajača. Zatim, poreklo stripa kao umetničke forme takođe vodi do carskog Rima – najbolji primer za preteču stripa su dramatizovane slike i prateći tekst sa Trajanovog stuba iz 110. godine nove ere. I priča o hrabrom galskom vođi Vercingetoriksu (takođe sporadičnom liku iz „Asteriksa“) do nas zapravo dolazi posredstvom rimskih istoričara i hroničara. Francusko građansko pravo, uključujući tu i čuveni Napoleonov kodeks, ne počiva na nekakvom „galskom“, već upravo na rimskom pravu. Francuska politika, umetnost, književnost, arhitektura i kuhinja mnogo više duguju rimskoj baštini nego nasleđu ponosnih i nepokorenih Gala. Pa i Trijumfalna kapija u Parizu direktno je inspirisana Titovim slavolukom u Rimu, kojeg je podigao rimski car Domicijan 82. godine nove ere. Najzad, i dominantna religija francuske nacije, rimokatoličanstvo, ima gazdu koji i danas svetački stoluje u zavojevačkom Rimu.

Uzgred, nešto slično se može reći i o Turskom ili Otomanskom carstvu koje je značajno vreme vladalo i na ovim prostorima. Iako su prve asocijacije na zloglasne „Turke“ one o zulumima, janjičarima, sečama knezova, ustancima i ostalome, realno stanje stvari bilo je u mnogome drugačije. Tokom najvećeg dela trajanja Otomanske imperije na Balkanu, vladar (sultan) je bio zaštitnik svih građana ovog multietničkog carstva, bez obzira na njihovu versku ili etničku pripadnost. Baš kao što su mnogi „varvari“ komotno služili i komandovali rimskim legijama, i mnogobrojni Srbi su služili u osmanskoj vojsci, a bili su i zakupci državnih prihoda od rudnika, kovnica, carina, njiva i drugog. Do represije i negativnog istorijskog pamćenja Turaka dolazi tek u 18. i 19. veku kada je Otomansko carstvo zadesila duboka kriza i zaostajanje. Međutim, nasleđe ove imperijalne baštine je ostalo ogromno: od sveprisutnih turcizama u srpskom jeziku, sve do turske arhitekture, muzike i kuhinje. Zapravo, većina stvari koje prepoznajemo kao srpsku kulturu, u najvećoj meri su oblikovane rimskim, vizantijskim, turskim i austrijskim – šta? Carstvima ili imperijama.

I nije to ništa strašno, niti neobično. Sve imperije su najčešće bile „hibridne“ civilizacije i činio ih je zavidan nivo tolerancije prema lokalnim običajima, narodima i verovanjima. Carstvima je bilo važno platiti porez, služiti vojsku, i to je bilo otprilike to. Carstvo Aleksandra Makedonskog beše kosmopolitski i multikulturni amalgam grčke i persijske kulture, a Aleksandar je primoravao svoje vojskovođe da se žene Persijankama kako bi tu integraciju malo pogurao. Slično tome, rimski car Klaudije je u Senat primio nekoliko uglednih Gala koji su se, kako je tim povodom rekao, „svojim običajima, kulturom, i bračnim vezama pomešali sa nama“. Uostalom, rimski car Septimije bio je iz Libije, car Algebal iz Sirije, a cara Filipa su zvali „Arapinom“. A slično je bilo i sa samim – Arapima. Njihovo carstvo je komotno integrisalo Egipćane, Sirijce, Irance i Berbere (koji nisu bili ni Arapi ni muslimani). Ili sa Kineskim carstvom koje je pod okrilje imperijalne dinastije Han okupilo sijaset kultura i etniciteta koji se danas smatraju (Han) Kinezima. Nasuprot zapadnom shvatanju o tome da je svet pravedno poslagan kao mnoštvo odvojenih nacionalnih država, u Kini se ovakva politička fragmentacija vidi kao nekadašnje mračno doba haosa i nepravde. Čak su i moderni antikolonijalni pokreti u Africi vodili svoju borbu u ime ljudskih prava, samoodređenja, socijalizma ili nacionalizma – što je sve baština preuzeta od Zapada i zapadnih osvajača. Kako piše Harari, „sve su ljudske kulture bar delom plod imperija i imperijalnih civilizacija, i nijedna akademska ni politička operacija ne može iz njih izrezati imperijalnu baštinu a da pritom ne ubije pacijenta.“

Treba razumeti ove činjenice kada zapadamo u anahrone, naivne, ali i tako uporno popularne diskursiće o očuvanju nekakvog nacionalnog identiteta i nezaobilazne ćirilice, o „autentičnoj“ kulturi, o ponosu i dostojanstvu i sličnim neukim drangulijama. Kao npr. kada se narajcano „odupiremo“ uticajima „Zapada“ ili kada smo prepaljeno zabrinuti pred gubitkom nacionalnog identiteta krivih krastavaca i kulturnog nasleđa pečenja rakije u Evropskoj uniji. Jer sve je to – „asteriksizacija“ istorije. Mitologija o drčnom narodu koji se odupire osvajaču, a to istovremeno čini jezikom, pismom, kulturom, religijom, pravnim sistemom, ideologijom ili umetničkom formom – istog tog imperijalnog osvajača. Takve zapitanosti i brige neodoljivo podsećaju na onaj fantastični sarkazam iz „Žitija Brajanovog“ Montija Pajtona, kada borci za slobodu od rimske uprave u Judeji „retorički“ pitaju: „Dobro, dobro, ali osim kanalizacije, medicine, obrazovanja, vina, javnog reda i poretka, navodnjavanja, puteva, vodovoda i javnog zdravlja, šta su Rimljani ikada učinili za nas!?“.

Jer, i latinično pismo i arapski brojevi proizvod su carstava – rimskog i arapskog. Mi govorimo, mislimo i sanjamo imperijalnim jezicima, molimo se ili klanjamo imperijalnim bogovima, mi hodamo imperijalnim gradovima i uživamo u imperijalnoj arhitekturi. Kaže Harari, čak i ako bismo našu kulturu želeli (i uopšte mogli) da „pročistimo“ od nasleđa imperijalizma, pa da tako dobijemo neku „neukaljanu“ ili „autentičnu“ kulturu, samo bismo otkrili kulturu neke starije i jednako brutalne imperije. Od Sargona Velikog, rimskih careva i turskih sultana, sve do američkih predsednika, sovjetskih politbiroa ili briselskih birokrata, imperijalna ideologija je po pravilu inkluzivna, multietnička i sveobuhvatna. U toj ideologiji nesumnjivo postoje nakaradne zamisli o kulturnim i rasnim razlikama između nadređenih i potlačenih naroda. Ali, postoje i upadljivo kosmopolitske ideje o jedinstvu celog sveta, odnosno o skupu univerzalnih načela koje važe za sve ljude. Dok se iza načela o kulturnoj autentičnosti i nacionalnoj slobodi neretko krije jedan grubi, patrijarhalni i uskogrudi nacionalizam.

I zato kao inspirativni uzor valja uzeti Austrijsko (Habzburško) carstvo ili Austrougarsku. U pitanju je bila razvijena multietnička država koja je istočnoj i centralnoj Evropi donela vekove mira, prosperiteta i kulturnog napretka, uz ohrabrivanje i negovanje nacionalnih kultura i identiteta. Dok sve nije otišlo dođavola pod barjakom nacionalizma. Kako u izuzetnom tekstu „Šta je carstvo ikada uradilo za nas?“ za „Eurozin“ navodi istoričar Stiven Beler, ove lekcije su od izuzetnog značaja za Evropsku uniju, to novo multietničko carstvo pred izazovom etnonacionalizama. Jer, Austrijsko carstvo nije bilo nikakva „tamnica naroda“ kojoj se odupiru neki drčni Gali, Mađari, Rumuni i Sloveni. Za razliku od Španskog ili Britanskog carstva, koja jesu brutalno kinjila i potčinjavala ljude širom sveta, ono Austrijsko je delovalo kao integrativna, pluralistička i zaštitnička snaga za sve narode pod svojom vlašću. Što je, uostalom, toliko išlo na živce onom netalentovanom slikaru sa smešnim brčićima, pa je zakuvao nacional(socijal)izam. Konačno, pre će biti da su samo(za)dovoljne i politički rascepkane nacionalne države samo istorijska aberacija i kratkotrajni kuriozitet zasnovan na neutemeljenoj fantaziji i mitu. Koji je možda zgodan kada je u formi stripa o Asteriksu, ali i – dva svetska rata su nam svedok – zatucan, šovinistički i krvoločan kao politički i društveni princip. I nikakav čarobni napitak nacionalizma to neće promeniti. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari