Evropski nacionalizmi su kao Đekna – još nisu umrli, a ka’će ne znamo. Najnoviji izliv ovog mentalnog đubriva i ideološkog đubreta odvija se u Kataloniji, a što je svojevremeno proročki opisao vojnik JNA pod kišom metaka u Sloveniji, Bahrudin Kaletović: „Oni se kao otcjepljuju, a mi im kao ne damo“.

Obe strane u toj krizi, Madrid i Barselona, ušančile su se u svojim rovovima, rasipaju krupne reči kao krava balegu, događaji smenjuju jedni druge, a rešenje se ne nazire. U takvoj situaciji, nije na odmet prizvati činjenice, baš kao i prizvati se pameti. Katalonci govore sopstvenim jezikom. Bogatiji su od svojih sunarodnika u ostatku Španije, zbog čega u centralni budžet daju više nego što dobijaju nazad. Zlopamte sve centralističke vlasti u Madridu, a posebno Frankovu fašističku diktaturu koja je od 1939. sve do 1975. godine grubo gušila katalonsku kulturu, identitet i političke i građanske slobode. U izvesnom smislu, istorijska je slučajnost što je Katalonija uopšte i bila završila u okvirima Kraljevine Španije, iako nikada u istoriji nije bila nezavisna država.

S druge strane, Katalonija danas uživa izuzetno visok stepen samouprave („više od autonomije, manje od nezavisnosti“, takoreći). Katalonci sami ili nezavisno uređuju svoj obrazovni sistem, zdravstveni sistem, imaju svoju policiju i svoje zatvore. Katalonija kontroliše prikupljanje poreza na svojoj teritoriji, dok redistribuciju javnih sredstava kontroliše centralna vlada. Naprosto, u pitanju je već jedna od najautonomnijih pokrajina u celoj Evropi. Podrška za nezavisnost Katalonije u početku je bila anoreksično tanka, da bi se naglo ukrupnjavala od 2010. godine (od 25 odsto do čak 57 odsto 2012. godine), verovatno zbog svetske ekonomske krize. Naime, istraživači su pronašli visoku korelaciju između nezaposlenosti i podrške za nezavisnost. Zatim, partije koje zagovaraju nezavisnost su u nekoliko navrata pokušale da dogovore referendum sa centralnom vlašću (kao što je to bio slučaj u Kvebeku i Škotskoj), ali vladajuće (konzervativne) političke partije u Španiji su to grubo odbile. Katalonske partije koje su za nezavisnost na prethodnim izborima osvajaju 1,97 miliona glasova, što je samo oko 35 odsto ukupnog biračkog tela. Vlast u Madridu je katalonski referendum o nezavisnosti (kratkovido?) proglasila ilegalnim i neustavnim, što je dodatno galvanizovalo Katalonce, a možda i zainteresovalo za tu neku secesiju.

Kada je reč o samom referendumu, na njemu je glasalo 2,26 miliona ljudi ili 42,5 odsto stanovnika Katalonije. Od onih koji su glasali, 90 odsto su se opredelili za nezavisnost. Mnogi glasački listići su zaplenjeni, a mnoga biračka mesta represivno zatvorena od strane španske policije (po naredbi sudske, a ne centralne izvršne vlasti). Međutim, ni na drugoj strani nije bilo mnogo fer-pleja i poštenja – nije postojao popis ili birački spisak, nije bilo neutralnih posmatrača, mnoge glasačke kutije su bile skrivene i nekontrolisane, ciljano su odabirane škole koje su poslužile kao biračka mesta itd. Jednostavno, ceo proces je bio sama antiteza validnoj, nepristrasnoj i formalnoj proceduri u jednom slobodnom, demokratskom kontekstu. I, onda, nasilje. Na dan referenduma, povređeno je ili je medicinsku pomoć potražilo čak 893 ljudi. Iako je većina njih zapravo imala napad panike ili manje povrede, planetu su obišle slike razbijenih noseva i starijih sugrađana koje policija razvlači od nemila do nedraga. Trenutno je sve kao u špageti-vesternima, a koji su mahom i snimani na teritoriji Španije. Dva-tri umazana, prljava i ofucana bandita ili odmetnika se merkaju preko nišana, oklevajući da prvi povuku obarač. A da li će se i zapucati, i ko je tu tačno dobar, ko loš, a ko zao, teško je reći.

Ali, osnovno pogonsko gorivo katalonskih separatista je – nacionalizam. To možda nije virulentni, agresivni, ekspanzionistički i rasistički nacionalizam kakav (pre)poznajemo i sami, ali svejedno. Nacionalizam nije mio, ma koje veroispovesti bio. A i nije da nema malignih maštarija o „Velikoj Kataloniji“, koja bi uključivala i delove Francuske i druge španske pokrajine i ostrva. Vodeći narativ katalonskih nacionalista i secesionista je taj da „Španija krade Kataloniju“, što svi (ne) vole da čuju, iako je Katalonija danas bogatija i prosperitetnija nego ikada u svojoj istoriji. Uprkos tome što je reakcija španskih vlasti na katalonski referendum bila skandalozna i sramotna, i neoprezno i tupavo je učinila je da se dobar komad javnog mnjenja prešalta na stranu secesionista, ostaje činjenica da je katalonski nacionalizam reakcionaran, koliko i opasan. Uostalom, to primećuju i prekaljeni katalonski levičari i komunisti, u jednoj sjajnoj reportaži koju je doneo „Gardijan“. Naime, Katalonci koji su se aktivno borili protiv Frankove diktature, bili mučeni i prebijani, nemaju mnogo simpatija za katalonske nacionaliste i secesioniste. Ovi divni matori ljudi (pre)poznaju da je u pitanju samo dimna zavesa koja omladini prodaje bele bubrege umesto onih redovnih. Koja podvaljuje naciju, jezik i identitet umesto klase i društvene nejednakosti. „Radi se o klasi“, svedoči 64-godišnji Pepe Martinez, koji je predvodio generalni štrajk 1974. godine i koji se protivi katalonskoj nezavisnosti, i dodaje: „Nemam ja problem sa osobom koja stoji pored mene, onaj što je iznad mene je problem“.

Najzad, videvši da potkivaju španske konje, i ovdašnje žabe su podigle nogu. Naime, i Srbija se tradicionalno šeprtljavo umešala u gužvu oko Katalonije, praveći analogije sa Kosovom, zbog čega je opet ispala glupa u (evropskom) društvu. Dok su ovdašnji antievropski i antimoderni nacionalisti, putinofili i ostali mračnjaci jedva dočekali da primete navodno licemerje Evrope koja se usprotivila katalonskoj nezavisnosti, a paralelno sa tim nema naročiti problem sa onom kosovskom. Uzgred, ukoliko baš insistiramo na balkanskim analogijama, mnogo više sličnosti imalo je otcepljenje Slovenije od Jugoslavije, a zbog kojeg se Srbija i nije naročito potresla. Na prvi pogled, Katalonija i Kosovo jesu slični. Na onaj drugi, promišljeniji i dobronamerniji pogled, nisu slični ama baš nimalo. Jednom za svagda: na kosovsku nezavisnost se u Evropi gleda relativno blagonaklono zbog decenija torture, pljačke, ubistava, ratnih zločina i etničkog čišćenja kosovskih Albanaca od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih saradnika. Da su Katalonci zakuvali nezavisnost tokom Frankove diktature, bila bi to priča koja bi drugačije odzvonila u evropskim glavama. To jest i preciznije, da su španske vlasti sistematski pljačkale, ubijale i proterivale Katalonce, a njihove leševe prevozile hladnjačama i zakopavale u masovne grobnice po predgrađima Madrida (a pre toga do temelja srušile Valensiju i više godina granatirale i pod opsadom držale Bilbao), tada bi analogija između Kosova i Katalonije imala smisla.

Žalosno je, koliko i upozoravajuće, da etnonacionalna nezavisnost i u Evropi u 21. veku nekome zvuči kao panacea i nešto tako neodoljivo seksi. Da etničke, kulturne i identitetske politike uzburkavaju krv, bez prateće dalekovidosti, ili istorijskog iskustva, prema kojem će tako uzburkana krv jednom morati biti prolivena. Svako mahnito i manično mlataranje zastavama treba da nas zabrine. Nobelovac Mario Vargas LJosa se otuda zapitao i „šta je dovelo Kataloniju, jedno od najkulturnijih i istinski kosmopolitskih područja Španije, da u grudima neguje tako rasprostranjenu, tako staromodnu, provincijsku i nepriličnu ideologiju kao što je nacionalizam?“. A i DŽordž Orvel je u autobiografskom romanu „Kataloniji u čast“ (1938) blistavo svedočio o atmosferi u Kataloniji u kojoj tokom Španskog građanskog rata vladaju anarhosindikalisti i razni progresivni levičari, i u kojoj je društvena revolucija bila u punom zamahu. Za njega i tadašnje Katalonce, nacionalisti su bili neprijatelji. Kako klasni, tako i oni na frontu. I zato, može li to malo drugačije od novog ograđivanja, rovova i torova, već jednom? Etnonacionalni suvereniteti jesu prevaziđene ideje koje pripadaju ranijim stolećima i đubrištu istorije. Samo što to Balkanu niko da javi, a i u Kataloniji je veza očigledno zauzeta. I to joj ne služi na čast.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na bogdan trojkaš Odustani od odgovora