Bauk jubileja Oktobarske revolucije kruži Evropom. Pre ravno stotinu godina, po astronomski tačnijem kalendaru, radnici i seljaci su uzeli vlast u svoje ruke, te započeli niz krupnih, dalekosežnih i raspamećujućih društvenih promena.

U pitanju nije bilo samo „deset dana koji su uzdrmali svet“, već i fenomen koji je promenio tok ljudske istorije. Pa ipak, vek kasnije, „Crveni oktobar“ se najčešće opisuje uz otklon, podsmeh i podozrenje, ili pak uz otvorenu mržnju i nagi prezir. Za jedne, događaji iz oktobra 1917-te bili su jedna naivna utopija i neuspeli eksperiment, a za druge situacija u kojoj su krvoločni i bezbožni komunisti, predvođeni nemačkim špijunom Lenjinom, uveli mater Rusiju u diktaturu i vaskoliko zlo i naopako. A kako je to zaista bilo?

Pre svega, carska Rusija je bila jedna zaostala i odvratna zemlja. Pre revolucije, 85% stanovništva Rusije činili su seljaci, a kmetstvo i feudalizam su ukinuti tek 1861. godine. Većina ljudi bila je nepismena, koristili su drvene plugove, i živeli u bednim kolibama koje su delili sa domaćim životinjama. Carska Rusija je počela da se industrijalizuje tek oko 1890. godine dok je, poređenja radi, u Londonu te godine počeo da radi metro, odnosno podzemna i električna železnica. U političkom smislu, Rusija je bila brutalna autokratska država koju je vodio car i koji je imao apsolutnu i neograničenu moć i posedovao je sve u zemlji. Ovakav patrimonijalni režim predstavljao je najekstremniju vrstu autokratije, uz ogromni policijski aparat koji je služio jedino tome da progoni opoziciju, suzbija nerede i guši pobune. Dakle, i pre Staljina i njegovih, carska Rusija bila je prototip moderne policijske države, bez demokratskih institucija i izbora, slobode govora i okupljanja, uz progon političkih disidenata i etničkih i verskih manjina. S tim u vezi, zaboravlja se da je bogomoljački car Nikolaj II, kojeg su komunisti bili streljali sa familijom i sitnom decom, bio jedan brutalni tiranin i zlikovac. Na primer, u januaru 1905. godine, careva vojska je na mirne demonstrante otvorila vatru i tom prilikom ubila najmanje 4000 ljudi. A bio je i član, zaštitnik i finansijer antisemitskog „Saveza ruskog naroda“, zločinačkog udruženja koje je organizovalo pogrome hiljada Jevreja. Jednostavno, „crveni banditi“ poput Lenjina, Trockog i drugova nisu zatekli divnu, liberalnu, demokratsku, bogobojažljivu i kapitalističku zemlju građanske klase koju su podlo požurili da sruše – ne, srušili su autokratsku, bednu, zaostalu, nepismenu i polufeudalnu diktaturu. A šta je bilo posle?

Prvo, odmah nakon Oktobarske revolucije, Lenjin je povukao Rusiju iz Prvog svetskog rata. Uz visoku cenu u pogledu teritorija i ratne odštete, ali sa jasnim moralnim stavom da je rat zločin u kojem vladajuće klase šalju milione radnika u smrt. Zatim, samo četiri dana nakon revolucije, uvedeno je osmočasovno radno vreme i legalizovano je preuzimanje zemlje i fabrika od strane seljaka i radnika. Dolazi do masovne emancipacije građana, koji su uključeni i u planiranje i unapređenje proizvodnje, uz ustavom zagarantovana prava na odmor, bolovanje i porodiljsko. Ukinuta je smrtna kazna u vojsci, država i obrazovanje su odvojeni od crkve, a doneti su i propisi o slobodi veroispovesti (čime je okončana represija nad Jevrejima). Takođe, uvedena je univerzalna i besplatna zdravstvena zaštita, zbog čega je ubrzo prepolovljena stopa smrtnosti dece, a njihova prosečna visina se uvećala za 3 cm. Pojava tuberkuloze smanjena je za 83%, a sifilisa za 90%, iako je dotična boljka najverovatnije odnela Lenjinov život. Vlast je neposredno nakon revolucije prešla u ruke „sovjeta“ ili saveta koje su činili seljaci, radnici, omladina, inteligencija i ostali, što je bio impresivni primer „revolucije odozdo“ i demokratskog (samo)upravljanja. Najzad, nova država, „Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika“ u svom imenu nije imala nijednu geografsku ili etničku oznaku, prva himna je bila „Internacionala“, a i Lenjin i Trocki su beskompromisno branili principe internacionalizma, umesto patrijarhalnog i uskogrudog nacionalizma.

Jedna od najprogresivnijih politika revolucionarnih vlasti bila je emancipacija žena u svim oblastima života, u radikalnom raskidu sa patrijarhalnim praksama carističkog režima. Dok su sifražetkinje uveliko demonstrirale po Evropi i Americi, žene su u Sovjetskom Savezu dobile jednaka politička prava, jednakost pred zakonom, i brojne mogućnosti da se i u realnosti ili praksi ostvare kao ravnopravni članovi društva. Zakonom je propisana jednakost zarada za muškarce i žene, kreirana je mreža besplatnih jaslica i obdaništa (kako bi žene mogle da postanu deo radne snage), vanbračna deca su dobila jednaka prava, ukinuta su sva pravna ograničenja za abortus i razvod braka, i dekriminalizovana je homoseksualnost. Direktor Moskovskog instituta za polno zdravlje je tim povodom još 1923. godine izjavio: „Sovjetsko zakonodavstvo objavljuje apsolutno nemešanje države i društva u polna pitanja građana. U vezi sa homoseksualnošću, sodomijom i drugim oblicima seksualnog zadovoljstva koji se u evropskom zakonodavstvu smatraju kršenjem javnog morala, sovjetsko zakonodavstvo ih posmatra jednako kao i takozvane ‘prirodne’ odnose“.

Nakon revolucije, stopa rasta sovjetske industrije bila je galopirajućih 18% godišnje, zbog čega je donedavno polufeudalna Rusija po stepenu industrijalizacije ubrzo sustigla zemlje Zapada. U pitanju je bio nezabeleženi i verovatno najveći napredak produktivnih snaga neke zemlje u istoriji. Za 50 godina, Sovjetski Savez je devetostruko uvećao svoj BDP i nametnuo se kao privredna velesila, praktično bez nezaposlenosti ili inflacije. U Rusiji su do revolucije, od 150 miliona ljudi, samo oko 4 miliona činili industrijski radnici, što znači da je ova zemlja bila zaostalija od današnjeg Pakistana. Za samo dve decenije, izgrađena je moćna industrija uz nezapamćeni rast nauke i tehnologije. Uostalom, nekada duboko zaostala carska Rusija, potučena u Rusko-japanskom i Prvom svetskom ratu, vojno je porazila nacističku Nemačku u svetskom ratu broj dva, postavljajući crveni barjak sa srpom i čekićem na Rajhstag. Zatim je sama stvorila nuklearno naoružanje, u Zemljinu orbitu lansirala prvi veštački satelit („Sputnjik“, 1957. godine), i poslala prvog čoveka i prvu ženu u kosmos, Jurija Gagarina (1961) i Valentinu Tjereškovu (1963).

Otuda je možda najvažnija „oktobarska lekcija“ ona koja se tiče obrazovanja. Uvedeno je obavezno i besplatno obrazovanje za mušku i žensku decu uzrasta od 3 do 16 godina, uz masovne kampanje opismenjavanja. Pre revolucije, samo 40% stanovništva (i 16% žena) je znalo da čita i piše. Boljševici su odmah distribuirali na stotine hiljada tekstova i pamfleta po selima, fabrikama, kasarnama i ulicama, što su građani gutali kao votku ili bombone. Uz to, boljševici nisu delili bajke, basne i ideološke manifeste, već filozofiju i ekonomiju, Tolstoja, Gogolja i Gorkog. Broj škola se udvostručio već u prve dve godine nakon oktobra 1917., u školu su prvi put ravnopravno išle i devojčice, a uvedeni su i programi učenja za decu sa invaliditetom. Do 1970-ih godina, pismenost je dostigla 99.8%, što je bilo više od Sjedinjenih Država, Francuske i Italije, a svaka četvrta knjiga, učenik, doktor i istraživač na svetu dolazili su iz Sovjetskog Saveza. Broj žena sa visokim obrazovanjem je skokovito rastao od 28% (1927. godine), na 43% (1960) do 49% (1970), a jedine tadašnje zemlje sa više od 40% fakultetski obrazovanih žena bile su Finska, Francuska i Sjedinjene Države. Konačno, zbog straha od Oktobarske revolucije u svom dvorištu, radnička i građanska prava se dramatično uvećavaju i u kapitalističkim zemljama Zapada, ali i po sličnim revolucijama širom sveta, zbog čega Lenjinu i ekipi cela planeta duguje mnogo toga progresivnog i dobrog.

I zato, pre nego što svesti prizovemo Staljina, kulake, gulage, Čeku i ostalo zlo i naopako, valja se prisetiti i ovih oktobarskih lekcija. Kao i razumeti da je staljinistički režim bio karikatura socijalizma i sama antiteza onom režimu koji su stvorili boljševici 1917. godine. Pošto je Staljin ugasio demokratske sovjete i fizički eliminisao „staru gardu“ boljševika, uz potonje potoke krvi, zločina i zlodela. Ali, ne zaboravimo da je u danima, nedeljama i mesecima nakon Oktobarske revolucije, usledio uragan krupnih društvenih promena koji je do temelja oduvao carističke, seljačke, patrijarhalne, klerikalne i bolno zaostale društvene institucije. Dok upozorava i onespokojava to što su se u današnju Rusiju vratile te iste mračne i reakcionarne sile – oligarsi, špekulanti, tajkuni, pravoslavna crkva, rasizam, nacionalizam, homofobija, trgovina ljudima, nezaposlenost, nejednakost i zatucanost. I baš zbog ove dubine, širine i snage revolucionarnih procesa, liberali i konzervativci gledaju u taj metež ili gužvu i poručuju: polako, ne zanosimo se snovima o boljem i pravednijem društvu! Treba nam jedna umerena, razborita, trezvena, reformska i posve mirna politika! Iako je, zahvaljujući Oktobarskoj revoluciji, za izuzetno kratko vreme i gigantskim koracima, jedno društvo u istoriji hrabro prešlo put od drvenog pluga do tenka i satelita, i od nepismenog seljaka na njivi, do prvog astronauta u svemiru. Simpatisali boljševike, komuniste, levičare uopšte, ili ne, temeljna lekcija Oktobarske revolucije ostaje sledeća: siromašni radnici i seljaci, obespravljeni i ugnjetavani građani, mogu da sruše nazadni, autokratski režim bogate manjine, u ime boljeg i pravednijeg sveta i života za sve. I, još važnije, mogu da krenu putem ubrzane transformacije i modernizacije svoje države i društva, kao i sopstvenog svakodnevnog života. Kad razum zagrmi u svom gnevu, to je lekcija koju ne smemo da zaboravimo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Miodrag Stojanovic Odustani od odgovora