Ovaj sociolog i kolumnista je posetio Hirošimu. Bilo je to 2008. godine, na poziv japanskog Ministarstva inostranih poslova, a posredstvom upravo Danasa. I u pitanju je predivan, kosmopolitski grad na zapadu Japana, ušuškan duž rečne delte, sa preko 2500 mostova i sa gomilom zelenila („Hirošima“ i znači „široko ostrvo“).

Ali, Hirošima je pre svega bila i ostala globalni simbol prve bačene atomske bombe u istoriji čovečanstva, 6. avgusta 1945. godine, u 8 časova i 15 minuta ujutru. Tada je u trenutku nastradalo oko 72 000 ljudi, a do kraja godine se ova strašna cifra popela na oko 140 000 života i duša. I bilo je zastrašujućih bombi i neizbrojivih civilnih žrtava i pre i posle Hirošime. Ali ovo je bio prvi put da je ljudska životinja sa svojom tehnologijom napravila ratni korak koji može da znači totalno brisanje ljudskih bića sa lica planete.

Šetnjom po impresivnom Memorijalnom parku u Hirošimi, osećao sam neobični koktel otrežnjujućih, dirljivih, žalosnih i gnevnih emocija. Prošao sam pored humke koja sadrži pepeo nekoliko desetina hiljada kremiranih žrtava. Tu je bio i plamen koji će biti ugašen kada poslednja atomska bomba bude demontirana. Još je goreo. Sa smirenošću i poštovanjem, pozvonio sam čuveno Zvono mira. Među spomenicima je, karakteristično japanski, bio i jedan oleander. Naime, nakon bombe, svi su mislili da će proći decenije nakon što bilo šta izraste iz zemlje. Već naredne godine na tlu Hirošime su se pojavili oleanderi – od tada simboli ovog grada, kao i pobedonosne žilavosti života uopšte. Tu je bila i Kupola Gembaku, jedina građevina koja nije bila smrvljena u prah i pepeo, pošto se hipocentar eksplozije nalazio tačno iznad nje. Danas je na listi svetske kulturne baštine UNESCO, kao svetski simbol mira. U Memorijalnom muzeju mira sam video i rastopljene cigle i deformisane crepove (na površini zemlje bilo je oko 3000 stepeni Celzijusa), Seiko satove zaustavljene u 8:15, kao i ostatke ugljenisane odeće, kose i noktiju žrtava. Horor fotografije snimaka nakon detonacije, uz pisma fotografa o suzama koje su zamagljivale svaki pogled kroz objektiv. Protestne telegrame gradonačelnika Hirošime nakon doslovno svakog nuklearnog testiranja na planeti, sa istom molbom i nadom – da će ono biti poslednje.

Najzad, tamo sam razgovarao sa K., ženom koja je preživela nuklearno bombardovanje Hirošime. Bila je to tiha i smirena 76-godišnja baka u skromnoj haljini na cvetove. Imala je 13 godina kada je pala bomba, i kroz prozor je prvo videla „prelepi“ bljesak („Delovalo je kao da je Sunce zasijalo jače, kao početak nove ere“). Onda se razbilo staklo i urušila kuća, ali je bila u pravu u jednom – nova era zaista jeste počela. Zatim, prema njenim bolnim, slikovitim i živim rečima, „postalo je kao u paklu“. Živi ljudi su „izgledali ružičasto kao odrani zečevi“, a iz njihovih tela su već izlazili crvi, odnosno larve. Drugi su joj izgledali kao „duhovi“ ili „aveti“. Sa njih je visila i otpadala koža, prsti su im se topili i raspadali, a oni su urlikali od bolova. Kao devojčica, tada je zaista verovala da su u pitanju natprirodna bića, a ne ljudi. NJen otac kojeg su doneli na nosilima bio je crn i ugljenisan, ali još uvek živ, vapeći za vodom zbog vreline i nesnosne žeđi. Ipak, voda je uništavala unutrašnje organe, pa su bolničari lagali ranjenike da vode nema. On je tada svoju ćerku zamolio za pivo, koje je neobično voleo. Ona mu ga nije dala i on je ubrzo preminuo. Rekla mi je da i danas, 60 godina kasnije, žali što ocu nije donela ovo poslednje pivo. Sve što je ostalo od njene majke bio je mali zavežljaj sa pepelom i kosom. Dodala je i „Svako od ljudi koji su umrli imali su svoje snove i nade… Tada sam videla mnoge vatrene lopte kako lete, mislila sam da su to njihove duše i njihovi snovi“. I svi smo plakali, bila je to najstrašnija priča i najpotresnija ispovest koju sam ikada čuo, i koja će me pratiti do kraja života. Bila je to slika pakla uživo.

Hirošimu je prošle nedelje posetio i Barak Obama, kao prvi aktivni američki predsednik koji je to učinio. I on se prošetao istim Memorijalnim parkom, boravio je u muzeju, pozvonio Zvono mira, razgovarao je i zagrlio se sa preživelima. Bilo je to hrabro priznanje odgovornosti za ovaj strašan događaj, kao i značajno i izuzetno klanjanje žrtvama. I zbog ovog čina je napadnut od svih živih duž američkog političkog spektra. Od konzervativaca jer je u Hirošimu uopšte otišao, a od levičara i progresivaca, zato što nije uputio izvinjenje. Ceo slučaj je obnovio staru debatu o vojnoj, političkoj i moralnoj (ne)opravdanosti bombardovanja Hirošime (i Nagasakija). Za jedne, bomba je bila opravdana zato što je Japan tvrdoglavo i iracionalno odbijao predaju, odnosno zato što je tragično efikasno i brzo okončala rat. Atomska bomba, iako užasna, zapravo je sprečila kopnenu invaziju u kojoj bi stradalo više miliona Japanaca i Amerikanaca. Za druge, japanski režim je ipak bio spreman ili zreo za predaju, bombardovanje je više služilo tome da se impresionira ili odvrati Sovjetski Savez, pretpostavljene žrtve kopnene invazije su bile prenapumpane, isti efekat se mogao postići detonacijom usred okeana, moralo je proći više vremena između bombardovanja Hirošime i Nagasakija, i tome slično. Zbog svega ovoga, tvrdi se da priznanje odgovornosti nije dovoljno, a Obama je morao i da se izvini Japanu i građanima Hirošime.

Međutim, ove debate, kontroverze i trgovine izvinjenjima propuštaju jednu izuzetno važnu stvar. A to je da su Sjedinjene Američke Države i Hari Truman tog kobnog jutra nad Hirošimom bile na strani antifašizma. A u istorijskom, političkom, društvenom i etičkom smislu – ne postoje žrtve antifašizma. Drugim rečima, sve žrtve u Drugom svetskom ratu, pa i one u Hirošimi, bile su žrtve – fašizma. I u ovom slučaju, preciznije, japanskog militantnog nacionalizma, imperijalizma i tzv. Azijskog holokausta. Pošto nam je Daleki istok, pa, daleko, obično ne poznajemo kontekst i razmere fašističkih, rasističkih i nacionalističkih zločina japanske carske vojske. Koja je sistematski ubijala nejapanske civile po Aziji hemijskim i biološkim oružjem, pljačkala i silovala, bajonetima klala zarobljenike, bolesne, žene i decu. Posebno su zloglasni masakri u bolnici i etničko čišćenje Kineza u Singapuru (1942), na Filipinima gde su spaljivani živi ljudi (1944), brutalno klanje i deportacije autohtonog stanovništva na ostrvu Nauru (1942-1945), koncentracioni logori u Burmi (1942-1943) i tome slično. Japanci su pred početak rata u Nankingu (tada glavnom gradu Kine) 1937. godine za šest nedelja ubili između 200 i 300 000 ljudi uz masovne pljačke i silovanja. Dok su pred kraj rata, u Manili 1945. godine, za par nedelja masakrirali oko 100 000 ljudi. Dakle, nekoliko Hirošima.

Prebrojavanje žrtava je opasan i maliciozan sport kojim se bave jedino podlaci, a odmazda i osveta nemaju moralnog opravdanja. Ali ovo nije kvarna „A šta su oni nama (ili drugima) radili?“ logika za koju imamo toliko razumevanja na ovim prostorima. Već jednostavna činjenica koju pred izazovima rehabilitacija, relativizacija i istorijskih revizija valja uporno ponavljati – ne postoje žrtve antifašizma. Japanski fašizam i nacionalizam su ti koji su doneli atomsku bombu iznad Kupole Gembaku u Hirošimi, iako je stigla na avionima sa američkom zastavicom na krilima. I upravo zato Barak Obama nije ni morao, niti trebao da se izvini zbog te stravične bombe. I ovo ne misle samo razni Donaldi Trampovi Amerike i sveta, već i ovaj kolumnista, sociolog i antifašista. Koji je, eto, iz prve ruke video, slušao i plakao zbog pakla Hirošime. Bomba je možda pala zbog vedrog neba – Hirošima je (umesto Kjota, Jokohame ili Kokure) kao meta odabrana tog jutra zbog odsustva oblaka nad gradom. Ali se bombardovanje Hirošime naprosto nije dogodilo – iz vedra neba. Japanci su ovoga svesni, i upravo zato je Barak Obama bio dobrodošao, a ne isprašen iz Hirošima poput ovdašnjih vođa iz Srebrenice onomad. Što nije bilo pristojno, ali progovara tomove o krivici i odgovornosti. I zato je Japan mogao da nastavi dalje. Prvo sa oleandrima, a zatim i sa Tojotom i Panasonikom na pustoj i sprženoj zemlji. A da li smo sopstvene odgovornosti svesni mi, kada govorimo o svojim žrtvama?

Sve ovo mi je rekla i K., žena sa kojom sam ja razgovarao u Hirošimi. Svoju ispovest počela je rečima „Rat je počeo 1941. godine. Pre toga, Japan je izvršio invaziju na Aziju. Rat znači ubijanje ljudi, a to je užasna stvar.“ Dakle, za K., rat i stradanja nisu počela bombardovanjem Hirošime, u kojem je ona lično kao devojčica izgubila roditelje, kuću i zdravlje. Dok za ovdašnje nacionaliste, ratne tragedije u Hrvatskoj počinju „Olujom“ 1995. godine, a na Kosovu bombardovanjem 1999. godine – kao da ničega unaokolo i ništa pre toga nije bilo. S tim u vezi, zadivio me je iskreni kosmopolitski duh građana Hirošime, njihova svest o odgovornosti sopstvene nacije, kao i njihova trajna zainteresovanost za svaku prokletu nuklearnu probu, za mir u svakom delu sveta. Hirošima nije okrenuta samoj sebi, već celoj planeti, uključujući tu i bledolike sociologe iz Novog Sada i tamnopute predsednike Sjedinjenih Država. Gospođa K. me je zamolila samo da prenesem njenu priču kada se vratim kući, u moj udaljeni kutak planete. Želela je jedino mir i svet bez atomskog naoružanja, dodavši „Nadam se da razumete moju nadu. I moje snove.“ Rekla mi je, smireno i duboko iskreno, i to da ne mrzi „Amerikance“, već „atomske bombe“ jer, naprosto, „LJudi su ljudi. LJudi su svuda isti.“. Veću istinu iz Japana nisam mogao da ponesem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari