Najstarija aktivna sijalica na svetu nalazi se u jednoj garaži u izvesnom Livermoru u Kaliforniji, i dotična neprekidno gori i rasipa svetlost unaokolo već više od 115 godina.

 Dakle, ova sijalica je upaljena još oko 1901. godine i, hvala Ginisovoj knjizi rekorda, oborila je svetski rekord u urednom funkcionisanju i osvetljavanju sveta ili bar garaže. Međutim, ovo je zapravo nimalo neobična stvar. Jer, kada su ljudi prvi put izmisliti to neko konzervirano svetlo u staklu početkom 20. veka, baš su ga izmislili jako kvalitetno. Što se već ne može reći za sijalice koje kupujemo danas. Jer, ukoliko smo kupili sijalicu u lokalnom hipermarketu 1. januara, verovatno je da će ista da prestane da radi negde sredinom februara, zar ne? I onda, nazad u automobil, po novu sijalicu jerbo je stara, eto, pregorela. A valja upaliti to neko svetlo u kuhinji kada se dokopa frižidera jer se ogladnelo. Međutim, ovo sa sijalicama koje (ne) rade uopšte nije slučajno, naprotiv. Radi se o tzv. „planiranoj zastarelosti“.

Naime, kompanije koje su bile počele da proizvode tu novotariju od sijalica, počele su da ih proizvode sasvim kvalitetno i kako valja. Ali, tada su shvatile i da imaju poslovni problem, odnosno da u pitanju nije naročito održivi biznis model ili plan. Naprosto, ljudi kupe sijalicu, i prokletinja im traje i traje u nedogled, pa niko više ne kupuje sijalice, i džabe i firma i posao. Upravo zato su se predstavnici najvećih sijaličnih kompanija – holandski „Philips“, nemački „Osram“ i američki „General Electric“ – bili sastali u Švajcarskoj 1924. godine da među sobom rasprave celu tu stvar i (ne)profitabilnu problematiku. Tada su formirali svojevrsni kartel, nazvali ga mističnim imenom „Fibus“, i pritom dogovorili da ciljano smanje životni vek svojih sijalica (na oko 1000 radnih sati), kako bi im ljudi kupovali sijalice i češće i više. Bio je to jedan od najranijih primera „planirane zastarelosti“. Dakle, jedne namerne i planske proizvodnje nekvalitetnijih proizvoda u korist veće potrošnje.

Planirana zastarelost danas je više pravilo nego izuzetak. Pogledajmo samo u svoj mobilni telefon. Ne onaj koji furamo u džepu, već onaj stariji koji nam stoji i skuplja prašinu u fioci. Da li se sećamo kako je bio fantastičan kada smo ga bili kupili? Po redovnoj ceni ili za dinar u telekomunikacionom paketu, svejedno? Ali, samo oko sedam-osam meseci nakon kupovine, baterija je već počela da se ubrzano prazni, a aplikacije poput Fejsbuka i Tvitera da se koče i grče (od besa). Uz to, stalni „apgrejd“ softvera činio je da dotični više nije dovoljno kompatibilan sa našim „zastarelim“ hardverom. A isti taj mobilni telefon, za koji smo neretko dali pravo malo bogatstvo, istovremeno je neobično osetljiv na ispuštanje iz ruku na pločice ili laminat, odnosno na kapljice vode iz toaleta (gde ga, naravno, uredno nosimo sa sobom). Isto je i sa današnjim automobilima, televizorima, frižiderima i ostalim robama široke potrošnje. Gorenje, pa i prokleti Obodin zamrzivač je nekada trajao vekovima – a vidi ih danas, svako malo kašljucaju i kvare se? I jedan Mercedes je bio izgradio svoju prestižnu (i gastarbajtersku) reputaciju na nesumnjivoj trajnosti, izdržljivosti i pouzdanosti. Ali, avaj, ti dani su davno prošli, kako to ovaj kolumnista, sociolog i vozač istog automobila sa trokrakom zvezdom na haubi dobro poznaje. Na zgražavanje rahmetli Dajmlera i Benca, čak se i Mercedesi danas prave tako da ne potraju, jerbo trajanje košta, a treba zaraditi koju kintu u međuvremenu. Kakav je to nikakav biznis model, ako će ljudi kupovati automobil ili frižider ili laptop na po svakih dvadesetak godina?

Zvuči kao teorija zavere, ali džabe, tako je i bilo i ostalo. Još tokom Velike Depresije 1930-ih godina među industrijalcima su distribuirani pamfleti baš o „planiranoj zastarelosti“ kao konceptu koji će spasiti privredu i svet. Jer, ukoliko se roba ubrzo ne istroši i ne zastari, fabrike će postati besposlene i jalove, a radnici nezaposleni, pa zlo i naopako, možda i neku komunističku revoluciju zakuvaju, ko zna? Koncept stalne potrošnje postao je osnova savremene ekonomije i ugrađen je u gotovo sve što kupujemo. Da bi stimulisali ekonomiju, kompanije su počele da proizvode robu koju ljudi stalno moraju da kupuju iznova i opet i još jedared i ponovo. Danas je to postao standard od automobila, preko garderobe i nameštaja, do računara i mobilnih telefona. Prokleti kapitalizam i klasni neprijatelji, tako je, ali šta je alternativa? Da ne kupujemo sve te divne nove i svetlucave stvari svako malo vremena? Kakav bi tek to grom i pakao bio?

Međutim, problem je u tome što su se fenomen ili pojava planirane zastarelosti prebacili i u našu društvenu i političku stvarnost. Sudeći po najnovijim dešavanjima u Skupštini Srbije, za ovu instituciju je planirana upravo – planirana zastarelost. Skupština Srbije je poodavno svedena samo na protočni bojler za muzičke želje Vlade Srbije. Ali, da li zaista treba i želimo da se pomirimo sa tim da je u pitanju bojler koji po ličnom nahođenju valja menjati na svakih par godina u vidu redovno vanrednih izbora? Ili pak jedna potrošna roba i prevaziđena tehnologija koju valja ukinuti u celosti, jer vidi na šta ista liči? A upravo to se bilo dogodilo pre nekoliko dana i nedelja. Kada je vladajuća većina u Skupštini (zlo)upotrebila jednu značajnu instituciju amandmana, i to amandmana na budžet za sledeću godinu, kako bi ućutkala glasove opozicije. Ta se većina bila dosetila ograničenog vremena za raspravu o amandmanima, pa je brže-bolje osmislila i sama napabirčila tristotinak istih, kako bi obesmislila dalju parlamentarnu raspravu kao svojevrsni relikt prošlosti i nenaprednog zaostajanja. Ova vrsta lukavstva uma u svrhu gušenja političkog pluralizma u Srbiji zaista nije bila viđena decenijama. Što je skaradna činjenica za zabezek, uprkos i inače sveprisutnom javašluku.

Naprosto, Skupštini Srbije, tom vrhovnom telu koje u političkoj teoriji i praksi reprezentuje volju građana od Američke i Francuske revolucije naovamo, pripisana je uloga – planirane zastarelosti. Kao da je (srbijanski) Parlament neki stariji model „pametnog“ mobilnog telefona koji ne prihvata „apdejt“ na nove političke okolnosti jednog vođe i njegove volje, pa celu tu gužvu valja otkazati. Ili kao da je to neka prokleta elektronika u automobilu na koju brkati automehaničar nema odgovor, ili pak neki misteriozni kvar, kočnica i gremlin u sudo-mašini naše nove političke stvarnosti i permanentne revolucije koja ide brže, jače, bolje. Na šta više nema garancije jer jebiga. Institucija parlamenta u Srbiji jeste razgrađivana decenijama, pa i stolećima, i sve je to poodavno ispadalo kao još jedna balaševićevska parada pijanstva i kiča. Ali jesen parlamentarizma koja je grubo i bahato demonstrirana ovom prilikom zaista je nešto posve novo i diskontinuitetno, dunjo moja.

Dakle, društvena i politička stvarnost u Srbiji takva je da Parlament transformiše u predmet jedne planirane zastarelosti. I to je ono što je opasno, jer Skupština Srbije je građanska, istorijska institucija koja je i starija i važnija od svih nas zajedno. I to ne toliko zbog „Srbije“, koja je takođe efemerna, banalna i prolazna stvar, već zbog „Skupštine“, koja je već civilizacijski izraz volje slobodnog čoveka. Za nju se ozbiljno krvarilo po barikadama Pariza, da bi svi građani i njihova deca imali svoj glas i šansu da utiču na svoju sudbinu i život. I da, i opozicija se tamo po Skupštini Srbije često neprilično junači i sprdači, maše Poslovnikom kada ne svira gitare i razbacuje kompjuterskim miševima. Baš kao što i vlast i skupštinska većina svesno proizvode dramu i igrokaze ni iz čega, i po upadljivom uzoru na rijalitije. Ali, planirana zastarelost Skupštine Srbije nešto je sasvim drugo i nešto mnogo zloslutnije. Isplanirano gušenje debate među svim predstavnicima naroda i najzad implicira da se taj narod uopšte ne zarezuje i ne benda.

U „Ratovima zvezda“ (Epizoda III) ima ta odlična parabola na gašenje slobode, odnosno na smrt demokratske Republike na čije mesto dolazi autokratska Imperija ili Carstvo. Sloboda umire uz gromoglasni aplauz, mudro reče Lukas (DŽordž, a ne Aca). Ili, u našem slučaju, sloboda umire uz skupštinsko zvonce. I uz prateće povlašćene cene ćevapčića i šopske salate u skupštinskom restoranu, naravno. I džabe su i Lok i Monteskje i DŽeferson drobili nešto u tim svojim knjižurinama koje više niko ne čita, kada živimo vrli novi svet u kojem je stabilnost važnija od demokratije, a bezbednost važnija od slobode. Mijat Lakićević je to savršeno ispravno nazvao rušenjem pravnog poretka, po ugledu na ono rušenje u Savamali. Ali, posredi je i krajnji izraz dugotrajnog zapuštanja ove političke zajednice, u vidu (is)planiranog zastarevanja, trošenja i izlaska iz upotrebe jedne temeljne demokratske institucije, od starih Grka pa sve do danas. U pitanju je ništa drugo do rušenje demokratije. Za koju smo se, seća li se iko više i uopšte, toliko bili borili. Zato ne dozvolimo da se svetlo u Parlamentu ugasi. Čak i ako je u pitanju jedna planirano zastarela sijalica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari