Putujte, deco! 1

Stavimo „moral“ i „decu“ u istu rečenicu, i odmah imamo neku petljanciju, ujdurmu i belaj. Jer, izvesna beogradska nastavnica se nedavno bila odvažila da dečurliju, osmake i gimnazijalce, povede na ekskurziju u Amsterdam.

Što na roditeljskom sastanku ovdašnje javnosti znači: u zmijsko leglo severnjačke i protestantske dekadencije, te u simbol vaskolikog bluda i nemorala. Kao da to nije bilo dovoljno, drznula se i da sa njima, o jeresi, prošpacira i famoznom „ulicom crvenih fenjera“. To jest, gde oskudno odevene seksualne radnice bez blama reklamiraju svoje usluge u izlozima pod crvenim neonkama. Fekalija je pogodila ventilator, i najavljene su kaznene mere za ovu moralno nepodobnu prosvetnu proleterku, inače nastavnicu fiskulture (a čega bi drugog!). Sve to šatro zbog „privatnog“ karaktera ovog (van)školskog putovanjca, a ne zato što je ceo slučaj u javnosti predstavljen kao nemoralna „sekskurzija“.

Druga je tema što ta „naša deca“ uopšte nisu nekakvi krhki, lomljivi i neiskvareni anđelčići tananog moralnog kompasa, šta god voleli da mislimo i kako god nam se ista predstavljala svojim krupnim očima. Hvala internetu i vršnjacima, dobro ona znaju i za prostituciju, marihuanu, homoseksualnost, pornografiju i ostalo. I nikakav Amsterdam ih neće naprasno pretvoriti u moralno izopačene kreature sklone lakim drogama i fizičkoj nekulturi za novac.

Dok je, istovremeno, taj isti Amsterdam i nešto mnogo više od površnih kofi šopova i crvenih fenjera koji uredno servisiraju turiste iz celog sveta. A neobično je indikativno da visoko moralni i strašno zabrinuti roditelji ovaj fantastični grad (pre)poznaju samo po tim i takvim aktivnostima. Jer, u 16. i 17. veku, Amsterdam je bio trgovinski i kulturni centar planete, i samo zato ga svaki obrazovani mladi čovek mora posetiti bar jednom u životu. U ovom periodu, polovina svih brodova na putu od Evrope ka Aziji imali su holandsku zastavu na jarbolu, holandski moreplovci kontrolisali su današnji Tajland, imali su monopol na trgovinu sa Japanom, isterali su Portugalce sa Cejlona (Šri Lanke), zauzeli su Rt dobre nade, istraživali Novi Zeland („Zeeland“ je pokrajina u Nizozemskoj), a i Njujork, prestonica planete, prvobitno je bio – Novi Amsterdam.

Holanđani su preko Amsterdama u Evropu doneli robu koja i danas postoji u svakom domaćinstvu koje drži do sebe: kafu, čaj, začine, duvan, pamuk, svilu i porcelan. Dođavola, ovi sjajni i marljivi ljudi stvorili su i zemlju tamo gde je nije bilo: „Ako je bog napravio Zemlju, Holanđani su napravili Holandiju“, kaže se. Amsterdam je odlična lekcija iz udžbenika o odvažnom društvenom razvoju koji ne benda tradiciju i ustaljene norme društvenog ponašanja.

S tim u vezi, i najveći evropski filozofi i društveni teoretičari tog doba, kada su pisali nešto protiv vlasti, države i crkve, nalazili su utočište za sebe i svoja dela upravo u slobodoumnom Amsterdamu i Holandiji. Rene Dekart je najznačajniji deo svog radnog života, proveo baš tamo. Tomas Hobs je svoje knjige takođe objavljivao u Amsterdamu. Džon Lok je u Holandiji našao skrovište tokom petogodišnje konzervativne reakcije u Engleskoj. Tomas Mor je, samo malo ranije, svoju „Utopiju“ pisao u domu genijalnog Erazma Roterdamskog. Doduše, Baruhu Spinozi jeste bilo nešto teže, ali bi u drugim evropskim državama završio ili iza rešetaka ili pod zemljom. Holandija je naprosto bila (i ostala) jedno društvo slobode filozofske misli, i društvo bez progona jeretika. Najveći evropski filozofi liberalizma možda su živeli u Engleskoj i Francuskoj, ali je Holandija bila dom za njihove ideje. A istorija filozofije, politike i društva bila bi sasvim drugačija i mnogo siromašnija da nije bilo ove kosmopolitske i globalne oaze slobode.

Zato ne treba da iznenađuje što i danas putnici-namernici željni svakojake slobode idu u Amsterdam da je pronađu. I što se tamo relativno bezbedno od osude i nasilja osećaju i homoseksualci, i konzumenti lakih droga, i dame koje svoju ljubav naplaćuju unapred i u gotovini. Holandsko društvo bilo je multikulturno i tolerantno mnogo pre nego što su evropske birokrate izmislile i propisale te pojmove. I zato je važno posetiti Amsterdam. Bila je to i kuća i zaklon za najveće filozofe i mislioce modernog sveta, kao što je to i sada za pojedince što mudruju sa džointom među prstima u senci crvenog fenjera. Najzad, a u čemu je tačno problem sa tim da deca ugledaju – ej, ugledaju! – društveni aranžman legalizovane prostitucije ili seksualnog rada? Nema li i to jednu izuzetnu pedagošku ili didaktičku vrednost? Možda se onda pred devojkama i ženama u svom sokaku ne budu ponašali kao krdo uspaljenih i frustriranih mandrila, koji ne znaju šta bi sa ženom u neonskom izlogu, ali ni van njega?

I sad, na razne moralističke optužbe i narajcana onlajn spočitavanja, spomenuta nastavnica je hrabro uzvratila tvrdnjom da je njena jeretička zamisao bila samo u tome da roditelji „pošalju dete da vidi nešto, da obiđe malo Evrope, da vidi nekog sveta“. A upravo o tome se zapravo i radi, i baš je to ono što smeta matrici vladajuće sociopolitičke hegemonije. Pa se samo kao odličan dežurni krivac ili izvrsna društvena babaroga namestila neka „mondijalistička“ fiskulturnjakinja koja zbog ličnog finansijskog interesa , nekulturno „šeta decu po kurvama“. Naime, samo par nedelja pre ovog „amsterdamskog incidenta“, već beše najavljeno da će od septembra ove godine, srbijanske đačke ekskurzije biti organizovane samo po Srbiji ili po Bosni i Hercegovini, pardon, samo po Republici Srpskoj. Znači, ništa ugarska Budimpešta, ne može mrski Beč koji je utamničio narode, čemu uopšte davljenje u poplavljenoj Veneciji, nipošto raskalašni Pariz, zlo i naopako separatistička Barselona (neprijateljsko Sarajevo i Zagreb da ni ne spominjemo). Samo maturantima će eventualno dozvoliti da promole uho, grlo i nos van granica ove zemlje ili van većinski srpskog etničkog prostora.

Jer, po najavljenom novom Pravilniku o ekskurzijama Ministarstva prosvete, samo omladinci stariji od 18 godina imaju da mogu da posete taj neki svet. Kao da je u pitanju cigareta, pivo ili pornografski film od kojih onda valja sačuvati nežnu i pravoslavnu omladinu Srbije. Nezgodno je to mrsko inostranstvo, a Zapadna je Evropa tu posebno moralno izopačena. Zaista, šta ako srpska omladina iz prve ruke uvidi i skapira da tamo, posve neverovatno, ne žive otuđeni, hladni i nesrećni ljudi koji žive za to da nam napakoste i otmu Kosovo, da nam unište identitet, svetinje i nejač? Inostranstvo će da pomuti i zbuni mladi um, i udalji ga od upoznavanja sopstvenog nacionalnog pupka, a oko kojeg (treba da) se okreće svet. Naravno, kao vešto obrazloženje, miluju se ganglije roditelja koji svakako teško sastavljaju svoje finansijske krajeve sa krajem. Pa im se dodvorava tvrdnjom da će ekskluzivno srbijanske školske ekskurzije ubuduće biti mnogo jeftinije u svojoj svesrpskosti, jer prokleto inostranstvo košta, a i čemu ono uopšte? Dok na ovaj način decu učimo jedino etnocentrizmu, odnosno vaspitavamo, negujemo i zalivamo ksenofobne i zatucane mlade ljude. Da li je to lekcija koju želimo za plodove svojih prepona?

Ekskurzije i putovanja jesu ekstremno važna stvar za osnovce i srednjoškolce. Što i oni vrlo dobro i posve subverzivno osećaju i znaju. Za mnoge učenike, ekskurzija u inostranstvo biće njihovo prvo putovanje van granica ove zemlje. I, biće to prvi put da su pet, sedam ili deset dana živeli van kuće, i mimo roditelja i srodnika. Kada su po nekom belosvetskom hotelu mlatili sa svojim vršnjacima, uz sve prateće (s)eksperimente, a zbog kojih se ekskurzije toliko dugo i zauvek pamte. Ali, deca i omladina na ekskurziji rade i sledeće: samostalno barataju novcem, uče, vežbaju ili usavršavaju strani jezik, susreću se sa strancima, šetaju nepoznatim ulicama, čitaju i tumače mape, isprobavaju novu hranu i piće, uviđaju kulturne razlike i kulturne sličnosti, uče o drugim društvima i savremenom svetu (ali i o svom mestu u tom svetu), i uopšte upijaju tu neku kulturu i usvajaju određene vrednosti, bili toga svesni ili ne. A sve su to važni „ishodi učenja“ i „opšte kompetencije“ kao ključne tačke svih aktuelnih reformskih procesa u obrazovanju, čak i u Srbiji. I ovih dana, rađaju se, rastu, odrastaju, i poput školskog sunđera upijaju sve(t) oko sebe neka nova deca. Putem putovanja, ona vežbaju svoje socijalne veštine, uče da budu nezavisni i stiču važna znanja o samima sebi. Da li zaista želimo da ih jeftino lišimo svega toga? Šta je tu tačno skupo? Zato, putujte deco, putujte po ovoj usamljenoj planeti, saznajte nešto novo i drugačije, i obogatite svoje živote koji svakako prolaze prebrzo. Najzad, putovanja nas uče tome da postoji svet i iza poslednje tarabe u našem selu. I to je školska lekcija koja se pamti ceo život. Kao i lekcija koja je mladima, ali i ovom društvu, toliko potrebna.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari