Seks u školi? 1

Da li treba uvesti seksualno obrazovanje u škole u Srbiji?

Ovo pitanje se iznova i već viđeno postavlja u javnosti naše Republike, a podgrejano je zbog slučajeva silovanja u onoj odurnoj školi glume, maltretiranja i traume.

I sad, dežurni imači mišljenja su se na parove razbrojali, te ukopali u svoje ideološke rovove.

Za one levo, liberalno, feministički i progresivno orijentisane, seksualno obrazovanje jeste i društvena i obrazovna potreba u borbi protiv seksualnih predatora.

Dok je za one desne, konzervativne, patrijarhalne i reakcionarne individue, u pitanju samo najnoviji atak na strejt porodicu, ognjišta i nejač, kao i jedno vaskoliko zlo i naopako uopšte.

Na istu temu se bilo drobilo i pre oko tri i po godine, pa i u ovim Fusnotama u Danasu (Naša seksualna deca, 20. maja 2017).

Naime, beogradski Incest trauma centar godinama je bio pripremao i pilotirao obrazovne pakete o seksualnom nasilju, kako bi se isti uključili u nastavni plan i program škola u Srbiji.

Ali, za tu jeretičku stvar bili su načuli konzervativci i moralni paničari po pozivu, pa su ustali na tzv. Sveroditeljski protest protiv seksualizacije dece i rodne ideologije u srpskim školama.

Epilog? Ministarstvo prosvete se povuklo poput spolovila u hladnoj vodi, a projekat je ostao duboko zakopan u fioci.

Obrazovanje dece i omladine o seksualnom uznemiravanju i seksualnom nasilju jeste i značajno i veoma potrebno.

Takođe, hajde da se ne foliramo, protivnici programa seksualnog obrazovanja zapravo su bili, kao i ostali, protivnici bilo kakvog razgovora o – homoseksualnosti.

Pa i o rodnoj jednakosti.

U školi, pa i u širem društvu.

Sva ta otrcana priča o porodici koju će seksualno obrazovanje navodno urušiti, samo je maska ili dimna zavesa za (ne)skrivenu homofobiju i (ne)veštu borbu za očuvanje društvene moći muškaraca.

Glavno pitanje zato i nije da li nam seksualno obrazovanje treba, jer nam treba. Već je to pitanje – kakvo tačno nam seksualno obrazovanje treba?

Pošto je istorija seksualnog obrazovanja mnogo kompleksnija, kao i zlokobnija, od onoga šta o toj stvari (ne) volimo da mislimo.

U Engleskoj, Francuskoj i Sjedinjenim Državama o seksualnom obrazovanju se pričalo još od sredine 19. veka. Ali je ova edukacija i moralno prevaspitavanje imala da bude usmerena jedino ka prevenciji – masturbacije.

Naime, masturbacija kod dečaka (jer naravno da to devojčice uopšte i ne rade) smatrana je za ogromnu društvenu boljku, sa sve pseudonaukom o tome da vodi u famozno slepilo, sušenje kičme, krivljenje kostiju, ali i epilepsiju, ludilo i smrt.

Šatronauka seksualnog obrazovanja, dakle, imala je da iskoreni samododirivanje, a ne neprimerene dodire seksualnih nasilnika.

Uzgred, najveći agitator protiv masturbacije kao nepojamnog društvenog poroka bio je tvorac korn flejksa ili kukuruznih pahuljica V. K. Kelog.

Dotični je svoju isušenu i sparušenu hranu, i taj dan-danas redovni doručak širom sveta, bio izmislio jedino da bi ova smirila navodno vrelu krv dečaka, kao i da bi muškarci odoleli seksualnim iskušenjima u braku i posvud.

U zagovaranju seksualnog obrazovanja svojevremeno je prednjačila tzv. Američka asocijacija za socijalnu higijenu.

Kvarna logika ovih školskih higijeničara bila je u tome da pristojnu građansku omladinu naprosto upozna sa svim naučnim i medicinskim činjenicama o opasnostima od seksa, pa će tinejdžeri onda racionalno odlučiti da svoje genitalije drže čvrsto zakopčane.

Tada izbija i Prvi svetski rat, a sa njim i brojne polno prenosive bolesti po frontovima od nemila do nedraga.

Države počinju da odvajaju novac za obrazovne slajdove koje regrutima prikazuju posledice gonoreje i sifilisa, kao da im ratnih užasa nije bilo dovoljno.

Popularni propagandni film bio je Oštećena roba / Damaged Goods (1914), u kojem muškarac vodi ljubav sa prostitutkom pre venčanja, dobija sifilis i prenosi ga na svoje novorođenče, pa se zatim samoubija.

Prava razonoda za subotu veče, za gospodina i gospođu pristojne i puritanske.

U Engleskoj, učenicima se posredstvom seksualnog obrazovanja nameću i patriotske vrline – jedna učiteljica je 1920. sugerisala da se dečurliji o seksu razgovara preko motiva Lanselotove strastvene potrage za Svetim gralom.

Seks za kralja i otadžbinu!

U Francuskoj, fokus seksualnog obrazovanja bio je na bračnim dužnostima i reprodukciji kako bi se desetkovana posleratna populacija umnožila i obožila.

Ali i na bračnim obavezama srednjeklasnih buržujki, jer su drugarice proleterke svakako smatrane za prirodno nemoralne.

Tek zatim pristižu 1960-e i seksualna revolucija, Vijetnam, pilula, crnci, žene, gejevi, lezbejke i sve raspojasano ostalo.

Kako u studiji Kada seks krene u školu (2006) svedoči sociološkinja sa Berklija Kristin Luker, na kratko se kreiraju programi koji najzad zauzimaju jedan pozitivan stav prema toj đavoljoj raboti, seksualnosti.

Afirmativno seksualno obrazovanje postaje deo školskog programa u Nemačkoj i Danskoj od 1970, a u Francuskoj od 1973.

Usput, u Švedskoj još od 1956 (jer hladno, ali standard).

Međutim, seks na Zapadu ubrzo postaje i političko pitanje, a verski i politički konzervativci se pregrupišu i uzvraćaju udarac.

Bilo je to doba Hladnog rata, pa se slobodnija seksualnost povezuje sa novim baukom lažno pristojnog sveta – komunizmom.

Da, novi seksualni moral omladine optuživan je za to da predstavlja komunističku indoktrinaciju sovjetske agenture.

Konačno, u Sjedinjenim Državama pojavljuje se i seksualno obrazovanje koje doslovno promoviše apstintenciju od predbračnog seksa, nekakvu seksualnu čistoću i zavete za devičanstvo uz prateću veru u boga.

U Srbiji, nedavna odmazda protiv seksualnog obrazovanja ipak mahom pristiže iz konzervativnih i klerikalnih kružoka.

Onih koji bi radije da zaštite decu od zapadnih, sekularnih i feminističkih vrednosti, nego da ih zaštite od seksualnih predatora.

Dotični se iznad svega pribojavaju da će deca u školi čuti da uopšte postoje nekakvi homoseksualci i rodna jednakost.

Ili da će, ne daj Sveti Savo, pomisliti da su (homo)seksualna ili pak rodno ravnopravna i ona sama.

Međutim, kompleksna realnost je takva da i seksualno obrazovanje može da bude krajnje – konzervativno.

Zapravo, ono je takvo najčešće i bilo.

Umesto stvarnih studija ljudske seksualnosti, jedan medicinsko-pravni model, satkan sa društvenim moralizmom, bio je i ostao sama definicija seksualnog obrazovanja.

Kako u roditeljskim željama i smatranjima, tako i u školskoj praksi, gde god da postoji.

Važno pitanje tada je i koliko škole u Srbiji zapravo mogu da ponude jedno adekvatno ili odistinski apdejtovano seksualno obrazovanje? Jer i nastavnici su ljudi, ili kao i ostali građani Srbije.

Mnogi od njih jesu progresivni, odvažni i prosvećeni.

Ali, nažalost, neki su i duboko zatucani, homofobni i mizogini.

Uprkos dobrim namerama, trebaju li nam nove keramičke pločice na putu do pakla naše društvene stvarnosti?

I ko može da garantuje da pojedini nastavnici biologije ili psihologije (prisetimo se svojih?) na budućim časovima seksualnog obrazovanja neće samo dodatno osnaživati rodne predrasude?

Stigmatizovati homoseksualne učenike i učenice, pa čak i žrtve seksualnog nasilja?

Najzad, većina i vladinih i nevladinih projekata, po definiciji, izdašno zaostaju za stvarnim ponašanjem i vrednostima dece i omladine.

Ovo je sasvim prirodno, zato što postoji taj čuveni generacijski jaz.

Mlade osobe na svojim digitalnim uređajima danas provode i po sedam sati dnevno, otprilike koliko i u školi.

Ovako se upoznaju, komuniciraju, socijalizuju, flertuju, razmenjuju reči (pa i nage fotografije), kao i međusobno zlostavljaju i maltretiraju.

A umeju li naše škole, ili pak porodice, da uhvate korak sa tom ili sa (n)ovom tehnologijom?

Kad ne kapiraju čak ni banalne jutjubere i tiktokere?

Zaista, kako ćemo razumeti seksualnost mladih, ako ne razumemo ili preziremo čak i muziku koju oni slušaju?

Video-igrice koje igraju?

Neće li tada i način na koji sa mladima razgovaramo o seksu biti upadljivo zastareo, anahron, stereotipan i dosadan?

Seksualno (ili bilo koje drugo) obrazovanje nije panacea.

Niti je u pitanju rešenje svih naših društvenih problema.

Jer ni seksualno nasilje nije samo posledica odsustva obrazovanja, već je i stvar odsustva – poverenja.

To jest, onog strukturnog nepoverenja devojčica, devojaka i žena u naše institucije, autoritete, porodice, nastavnike i profesore, poslodavce i sudove.

Odsustva poverenja u ovaj muški i patrijarhalni svet.

I mi taj svet, a ne samo naše školske programe, zapravo moramo da promenimo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari