Škola za ljubav ili rat? 1

Priča o seksualnom obrazovanju se još nije ni ohladila, niti novinama obložila jučerašnju kantu za đubre, a dobili smo i priču o uvođenju Odbrane i zaštite 2.0. u škole u Srbiji.

Srednjoškolci će izgleda odabirati i nekakav predmet Osnove sistema odbrane Republike Srbije, čiji će časovi započinjati himnom, i na kojima će se (i teorijski i praktično) izučavati stvari o oružju i armiji uopšte.

Među famoznim ishodima učenja navodi se i „Jačanje patriotskog duha i identifikovanja mladih sa svojom zemljom“.

Hm, Srbija prenapumpana šatropatriotskim duhom, i narajcano identifikovana sa svojom krvlju i tlom, bila se tenkovima, granatama, minobacačima, snajperima, noževima, žicama i hladnjačama već jednom navodno branila po prostoru bivše Jugoslavije.

Da li je to onda, dve decenije kasnije, došlo vreme za novu odbranu i zaštitu?

Zato što, u međuvremenu, u školama nismo naučili da sve to možda nije trebalo, i da nije valjalo?

I obrazujemo li to mlade ljude kako da vode ljubav – ili kako da vode rat?

Veza između onog seksualnog i onog predvojničkog obrazovanja bliža je nego što to obično smatramo.

Jedni bi deci i mladima najradije uveli predvojničku obuku za borbu protiv mrskih Albanaca i Hrvata, pa i feministkinja i ostalih pedera.

Dakle, protiv organizama drugačijih etniciteta i svetonazora.

A drugi su oni koji bi u škole u Srbiji posredstvom seksualnog obrazovanja takođe uveli specifičnu predvojničku obuku, ali za borbu protiv – mikroorganizama.

Dakle, protiv sifilisa i hlamidija, neželjenih embriona, i seksualnih predatora.

Škola za ljubav ili rat? 2

Ovaj sociolog i kolumnista svakako je na strani potonjih.

Ali umemo li bolje od toga?

I zato, umesto kritike Osnova sistema odbrane, razmislimo još jednom i o samom seksualnom obrazovanju.

A zapravo o filozofiji, logici i metodici, o skrivenom kurikulumu ili o vrednostima našeg sistema obrazovanja u celini.

Svojevremeno, programi seksualnog obrazovanja u školama u Vojvodini, a pod hrabrim pokroviteljstvom režimski zloglasne Marinike Tepić, bili su nazvani Zdravstveno vaspitanje o reproduktivnom zdravlju.

Verovatno da se konzervativni duhovi ne bi uzbudili.

Pa su se isti svakako i uzrujali i uzvrištali.

Najveća jeres ili skandal bila je udžbenička ilustracija devojke koja drugoj devojci poklanja cveće, te je čak i ovako medikalizovan program bio ugušen.

Međutim, vreme je da najzad prekinemo sa idejom da o seksu treba predavati i razgovarati jedino kao o opasnosti od koje omladinu valja nekako – odbraniti i zaštititi.

Jeste veoma važno da dečurlija nauči nešto i o kontracepciji i seksualnim predatorima.

Ali je još važnije da ista nauči kako je seks i nešto mnogo veće, važnije, slobodnije i fascinantnije od bolesti, rizika ili pak rizika od bolesti.

Stotinu mu higijenskih gumica, i u korenu reči fascinantno nalazi se – falus.

Želimo li istinsko obrazovanje za ljubav, a ne rat?

Onda nam trebaju i odistinske – studije seksualnosti.

A ne samo još jedno zdravstveno obrazovanje o zdravstvenom zdravlju.

Svaka čast hrabrim edukatorima koji su po Vojvodini i Srbiji (bili) bušili rupe u mentalnim daskama zatucanosti i tabua.

Ali, treba nam još više testikularne odvažnosti.

Seksualno obrazovanje ne sme da bude svedeno jedino na borbu protiv mikroba ili bele kuge, jer adolescenti nisu ni studenti medicine ili demografije.

Svako seksualno obrazovanje koje drži do sebe mora da bude orijentisano na sveobuhvatna saznanja o tome šta sve seks i seksualnost jesu.

Zato što su bolesti i rizici samo komparativno mali deo iskustva koje čoveka čini jednom od najseksualizovanijih životinja na planeti Zemlji.

Jer, gde su u školskom planu i programu svi oni psihološki, sociološki, antropološki, istorijski i kulturni aspekti ljudske seksualnosti?

I hoće li neko u školi najzad početi da objašnjava prave stvari, umesto onih mrskih dijagrama i poprečnih preseka reproduktivnog sistema na kojima se ne razaznaje ništa?

Privlačnost, flert, zavođenje, masturbaciju, orgazme, erotiku, i čitavu raspojasanu lepezu ljudske seksualnosti?

Jer to već uveliko, ali i jeftino i neuko, rade i ženski časopisi i vaskoliki interneti.

Možda je vreme da pokušamo sa obrazovanjem?

Ko će da obrazuje generacije u pravcu odsustva stida, otvorenog razgovora ili dijaloga, i poštovanja svih različitosti, a koje nas čine tako sjajnim emocionalnim, strastvenim i putenim bićima?

Da vaspitava u duhu ljubavi, a ne rata među polovima i ljudima?

Današnji mladi ljudi dobiju mobilni telefon pre nego što dobiju stidne dlačice.

I poodavno znaju da bebe ne donose rode.

Ali im zato jeste potrebno mnogo više znanja i razumevanja za drugi pol, kao i za njihove prirodne želje i za sopstvene potrebe.

Suština ljudske seksualnosti zato nije samo u kondomima i pilulama, već i u ljudskim emocijama, intimnosti, bliskosti i strasti.

Ove Fusnote su o tome drobile i pre samo par nedelja.

Seksualno vaspitanje oduvek je bilo osmišljeno kao nekakav društveni lek za bludno i nemoralno telo, a ne kao istinsko obrazovanje za onaj radoznali omladinski um.

Od 19. veka do danas, u kolektivnom paraškolskom trabunjanju o raznim polno-prenosivim i društvenim bolestima, zaboravlja se najvažnija lekcija od svih – da je seks pre svega zadovoljstvo, a ne opasnost.

I što omladina svakako oseća, a opet nedovoljno razume.

Telo je prvo zabavni park, a tek onda ambulanta, kasarna ili sanatorijum.

Međutim, ukoliko propustimo ovu nastavnu jedinicu, učinićemo da tinejdžeri razvijenog njuha namirišu obmanu i laž.

I tada ćemo samo da izgubimo poverenje.

Pa će odgovore na ona pitanja koja ih interesuju i tište, radije (pre)tražiti na internetu.

Jer, adolescente još uvek ponajviše zanima kako da voljenu osobu dovedu do orgazma, a ne kako izgleda hlamidija pod mikroskopom, ili koji su kalibri minobacača i protivtenkovskih raketa.

Dakle, seksualno obrazovanje će (p)ostati moralističko sve dok seksualnost omladine ne prihvatimo kao normalnu stvar, a ne kao babarogu.

I ostaće neiskreno sve dok se krevetna gimnastika mladih ne razume kao nešto što i nije toliko različito od seksualnosti odraslih.

Matorci su oduvek bili složni u vezi sa tim da je dečja i omladinska seksualnost nekakva skaradnost i društveni problem.

Jedni su samo smatrali da će tzv. naučno (dakle, medicinsko) znanje o seksualnosti (dakle, reprodukciji) odvesti dečurliju putem moralnog i pristojnog ponašanja u društvu.

A drugi da će i svaki pomen seksualnosti u školi, samo dodatno iskvariti već pohotni omladinski um i prateće telo koje valja kontrolisati.

Zato isuviše mnogo programa seksualnog obrazovanja pretpostavlja jednu stereotipnu sliku tinejdžera kao osoba prenapumpanih hormonima u potrazi za bludom i nemoralom.

I što zatim valja prigušiti i korenito obrezati, uz moralno-medicinske lekcije o sušenju kičme i ostala salivanja strave, a najbolje u paravojnoj formaciji.

Isto je i sa naprasnom popularnošću ideje o povratku vojnog roka u Srbiju.

Kad loši roditelji od države i vojske očekuju da će im (pre)vaspitati derišta da nameštaju krevet ujutru.

A dobiće samo poslušna i uredna topovska mesišta za uredne čitulje.

Još od doba Voltera i Dositeja, suština Prosvetiteljstva bila je tvrdnja da su svi ljudi rođeni jednaki, kao i zamisao o neotuđivim pravima na život, slobodu i potragu za srećom.

Ima toga čak i u Sretenjskom ustavu, iako se on nije zapatio uspešno kao Dositejev krompir.

I možda je poslovično najvažnije biti zdrav, ali jeste važno i to da u životu budemo nekako zadovoljni i srećni.

Prosvetiteljstvo i škole u celini nastoje da obrazovanjem i vaspitanjem razbiju mitove, neznanje i zatucanost u društvu.

Umesto širenja straha i stida, vreme je da znanjem, tolerancijom i razumevanjem osvetlimo i naše spavaće sobe, srednjoškolske internate i studentske domove.

Najzad, svaka razborita osoba bi morala da se zabrine i uplaši kad se iz škola u Srbiji danas proteruju filozofija i sociologija, a uvodi se predvojnička obuka.

Želimo li obrazovanje o rodovima u vojsci ili o polovima i rodovima u društvu i kulturi?

I šta su to svetinje koje bismo da branimo i štitimo po našim školama? Lična sloboda, sreća i zadovoljstvo – ili pak vera, država i nacija?

I ko ili šta je to naša školska slava?

I zato, umesto što medikalizujemo ljubav i kriminalizujemo seks, našoj omladini su neophodne istinske – studije seksualnosti.

U suprotnom, mladi će da marširaju u stroju, i da se na parove razbrojavaju, umesto da se u parove sparuju.

Da se dižu na himnu, a ne na živa bića koja ih privlače.

Nedostaju nam studije seksualnosti koje će zaista obrazovati, provocirati, buditi radoznalost, biti uzbudljive, pa i – seksi.

Ukoliko to nisu, omladina će nas na Jutjubu i TikToku prozreti kao još jedne anahrone gnjavatore, smarače i bumere.

Stvorićemo samo još jednu formu Društvene samozaštite i Opštenarodne odbrane, tog mrskog DSZ i ONO.

Treba li nam onda još jedno moralno vaspitanje uvijeno u beli mantil, kad već imamo nesrećnu veronauku u onoj otvorenoj i crnoj mantiji?

I kad paralelno uvode realnu Odbranu i zaštitu sa brkatim generalima u maskirnoj uniformi?

Još jednom, vreme je da se zapitamo i da razmislimo – želimo li mlade ljude koji vode ljubav ili koji vode rat?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari