Zamislimo da odemo kod lekara, i on nam saopšti da u telu imamo jednu neizlečivu bakterijsku infekciju koja nikada, ali nikada, neće nestati.

A u pitanju je infekcija koja doslovno izjeda ili uništava ključne delove našeg sistema za varenje. Da bismo tu infekciju bar malo obuzdali, jedino rešenje je da primenjujemo određeni hemijski tretman najmanje dva puta na dan, svaki dan – i tako sve do kraja našeg ubogog života. Uz prateće i veoma neprijatne medicinske intervencije barem dva puta godišnje. Strašno, zar ne? Nije baš da ćemo umreti, ali težina i patnja sa kojom treba da se suočimo i živimo sve dok ne skončamo, svakako je raspamećujuće tragična. Tačno možemo da zamislimo teret ili teškoću ovog usuda kako traje u večnost. A zapravo se radi o – pranju zuba.

I sad, kada pogledamo u brojke, i dalje je strašno. Jer, ako zube peremo samo po jedan minut ujutru i uveče, ukoliko poživimo bar 70 godina, to znači da smo 35,5 dana života proveli samo u tom nesretnom pranju zuba. Drugim rečima, ako iz nekog bizarnog razloga poželimo da odradimo ovu celoživotnu zubnu higijenu u jednom dahu ili komadu, potrajalo bi duže od mesec dana. Neprekidnog trljanja i ispljuvavanja one nesrećne mešavine pljuvke i pene od zubne paste. Naprosto, dva minuta dnevno je – 0,1 odsto naših života. Kako nam to onda uopšte uspeva? Naime, kako nam uspeva da pranje zuba ne posmatramo kao nesavladivu prepreku ili teret koji nam oduzima dragoceno vreme i crpi životnu energiju?

Kako je to napisao publicista Dejvid Vong, uspevamo u tome jer ne razmišljamo o pranju zuba na taj način. Već zubnoj higijeni i trljanju dotičnih koščatih izraslina pristupamo kao toj nekoj stvari koja se jednostavno „radi“ ujutru i uveče „zato što se mora“ ili „treba“ ili su nam to rekli još u vrtiću. Zato što ne želimo da nam poispadaju karijesoidni zubi, zato što ne želimo da budemo „onaj jedan“ od kojeg svi beže jer mu zadah štipa oči, i tome slično. I sad, ukoliko želimo zube (i prateći društveni život), ali skapiramo da to podrazumeva toliko vremena i patnje, možda je bolje povaditi prokletinje i staviti protezu odmah. Međutim, ako projektu posedovanja zuba pristupimo lagano i skromno, dan po dan, možda i uspemo da ih sačuvamo. Drugim rečima, mi jedan dugoročni cilj, i sve dugotrajno i naporno što taj cilj sa sobom nosi – zgodno „razbijamo“ na male, skromne, lako izvodljive i svakodnevne zadatke. Vešto, zar ne?

Upravo tu tehniku i veštinu treba da usvoji (svaka) Vlada Srbije, bar ukoliko želi modernizaciju države i društva. Kao i bolji životni standard, strane investicije, veći BDP, nižu stopu nezaposlenosti, članstvo u Evropskoj uniji, i sve ostalo sa predizbornih mitinga. Svaki krupni dugoročni projekat, uzmimo samo spomenuto članstvo u Evropskoj uniji, zaista deluje preteško, neizvodljivo i gotovo nemoguće, bar za većinu suvislih ljudi. I zato takav projekat postaje moguć i ostvariv samo ukoliko se ne fokusiramo jedino na krajnji cilj, već na ono što treba uraditi – danas. Oprati zube ujutru, umesto razmišljanja o svim pranjima zuba koje nas čekaju do kraja života. Jer, u suprotnom bismo batalili celu tu trljajuću gužvu, sa smrtonosnim zadahom ili bez njega. To istovremeno ne znači da treba da zaboravimo ili da ignorišemo krajnji cilj. Ali, znači da ne treba da odvajamo ono što radimo danas i ono što želimo da ostvarimo i budemo za deset, petnaest godina. Budućnost nije neka nestvarna i naučnofantastična želja, već logički sled ili ishod onoga što (u)radimo danas, pa sutra, pa prekosutra i tako dalje. I nije to motivacioni ili gandijevski bulšit tipa „Budimo promena koju želimo da vidimo na svetu“. Već činjenica da su ono što radimo danas, i ono što želimo da budemo, zapravo jedna te ista stvar.

A baš na tom ispitu uporno padaju gotovo sve vlade Srbije u proteklih petnaest godina. One navodno žele moderno, transparentno i nekorumpirano društvo, ali se ne ponašaju moderno, transparentno i nekorumpirano – danas. One žele reklamerski „blistavo bele zube“, ali propuštaju da ih operu uveče. Jer im se spava, u krevetu je toplo, a i generalno je naporno i mrsko i probada u spolovilu za to. Zbog toga su događaji koje (isprazno) nazivamo „aferama“ toliko kritični i ključni ukoliko se ne rešavaju – od lažnih doktorata, preko Savamale, sve do altruističnih tetki iz Kanade koje poklanjaju stanove unaokolo. Vlasti u Srbiji su na rečima i bile i ostale fokusirane na krupne poduhvate, projekte i vizije, u formi zašećerenih predizbornih obećanja, te postizbornih ekspozea, saopštenja i intervjua. Ali im svakodnevna dela nekako uporno izmiču. A do ostvarenja velikih ciljeva dolazi se jedino putem malih i skromnih, ali i pažljivih, marljivih i umobolno dosadnih koraka i svakodnevnih zadataka. Baš kao što je to pranje zuba. Uzgred, slična praktična boljka odlikuje i trenutnu opoziciju, a ne samo vlast u Srbiji. Jer i opozicija svoj poveći i gotovo nesavladivi cilj – rušenje vlasti Aleksandra Vučića – takođe ne „pakuje“ u male, sitne, uporne i svakodnevne akcije poput mukotrpnog rada na terenu, na partijskoj infrastrukturi, na razgovoru i privlačenju novih aktivista, simpatizera i glasača. Sporo, dosadno, uporno, poput zubne higijene. Već radije bogoradi na Tviteru, misleći da time postiže bog-zna-šta.

Zašto je to tako? Mahom zbog zbog sitne, ali i fatalne razlike između „želeti“ i „hteti“. U pitanju nije samo jezička petljancija i lingvistička zavrzlama, iako ljudi u svakodnevnom govoru uredno brkaju ove dve stvari. S jedne strane, „hteti“ obično implicira nešto što zaista nameravamo da uradimo, kao što je recimo odluka i stav „Hoću da popravim kočnicu na automobilu i da odem kod frizera danas“. Super, sjajno. S druge strane, „želeti“ je neretko stav o nekoj posve opštoj i neodređenoj sklonosti, kao npr. „Želim mir u svetu i zdravlje delfina“. Drugim rečima, jedno je „želeti“ da imamo manje kilograma, a nešto sasvim drugo je „hteti“ da i odistinski izgubimo te kilograme i celulite i ostalo. Onaj ko samo „želi“ da smrša najčešće samo zavidno gleda u zgodne ljude na televiziji, uz čips, kokice, sladoled ili pivo. A onaj ko „hoće“ da smrša, svakog dana jede bareno povrće ili vozi bicikl svakog napornog dana. Slično je i sa vlastima u Srbiji. One, decenijama već, „žele“ Srbiju u Evropskoj uniji ili Srbiju bez korupcije državnih funkcionera ili šta već. Kao da je u pitanju stvar nad kojom nemaju kontrolu. A da li to zaista i „hoće“? I da li rade nešto na tome? Ne baš. Najzad, isto je i sa građanima te i takve Srbije. I oni bi želeli modernu, razvijenu i bogatu državu i društvo, jer ko to ne bi želeo? Ali ta se želja i uokviruje i iscrpljuje u jednoj „zar to ne bi bilo lepo?“ fantazmagoriji umočenoj u futurističko med i mleko, bez realne kalkulacije svih troškova, poteškoća i žrtvi koje za taj cilj treba podneti. Jedno je želeti, a drugo je hteti modernu Srbiju.

I zato, bilo koji veliki ili naporni životni projekat – kupovina i opremanje stana, pisanje knjige ili doktorata, čišćenje podruma, učenje jezika ili instrumenta, ostavljanje pušenja, gubitak kilograma, svetska revolucija – postaju izvodljivi  samo ukoliko ih mentalno zapakujemo ili praktično podelimo na manje komade. I zatim ih dosledno obavljamo svakog, ali svakog prokletog dana. Pred ogledalom u kupatilu. S tim u vezi, prisetimo se čuvenog i izuzetnog Čerčilovog govora o „krvi, suzama i znoju“ pred Britanskim parlamentom 1940. godine, kada je naciji pred izazovom nacističke invazije poručio sledeće: „Borićemo se u Francuskoj, borićemo se na morima i okeanima, borićemo se u vazduhu, borićemo se na plažama, borićemo se na zemlji, na pristaništima, na njivama, i na ulicama, i nikada se nećemo predati“. Čerčilova vizionarska poruka bila je upravo u marljivom i upornom čišćenju fašista sa dotičnih mora, okeana, vazduha, ulica i plaža. Isto važi i za članstvo Srbije u Evropskoj uniji, smanjenje siromaštva i nezaposlenosti ili uopšte za društveni razvoj i lično blagostanje, nakon stotinu dana Vlade. Umesto krupnih reči i velikih ciljeva, suvislije je raditi na sitno, ali dosledno i svakog dana. Uostalom, famozni i naprasno popularni Maks Veber je to najbolje rekao: „Politika je uporno i strpljivo bušenje tvrdih dasaka“. Ukoliko zaista hoćemo – a ne samo želimo – nešto da promenimo nabolje, počnimo sa tim danas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Ивковић Ђорђе Odustani od odgovora