Milosti nema za one koji vole ono što rade. Milost se sadrži u njihovom izboru. Ni za one koji su odgovorni, takvi su.

Na njima je svaka dužnost i svaka obaveza. Kada su se već obavezali. Rođenjem, vaspitanjem i motivacijom, svrhom svoga boravka među nama.

„Niko im nije kriv.“ Imam privileguju da sam poznavala takve ljude. Koji su radili ono što su voleli, i voleli ono što su radili. Nema te sile koja bi ih sprečila da ne budu dosledni sebi, da se pred sobom ne omaknu, da budu „pametni“, da se „pričuvaju“, da „malo više o sebi, da se „okrenu ka sebi“.

„Volim svoj posao“, kaže u svom poslednjem i do sada neprikazanom intervjuu Tatjana Tagirov. „Kada stignem temu, uhvati me adrenalin.“

Ispratili smo Tanju 11. jula na dan Srebrenice.

„Bella ciao“

„Jutros sam se probudio…

Oh, bella ciao, bella ciao, bella ciao, ciao…

Jutros sam se probudio i video osvajača.

Oh, vojniče… idem sa tobom…

Oh, bella ciao, bella ciao

Vojniče, idem s tobom jer osećam da ću

ovde umreti…

A ako padnem… u ratu

Oh, bella ciao, bella ciao.

Ako padnem u ratu, ostavljam ti svoju pušku…“

Tanja nam je ostavila u nasleđe da nema tolerisanja zločina, niti relativizacije zločina, rekao je Lino Veljak. Da ne dozvolimo da nama upravljaju zločinci i kriminalci. Da budemo pristojna ljudska bića i da ne dozvolimo zlo da prevlada. Nije lako ostvariti nasleđe na osnovu koga reči poput Veljakovih stoje kao uklesane. To je, u istinu zavet, pokriven radom, doslednošću i životom. Tatjana Tagirov je stajala iza svojih reči, i podnosila svaku njihovu konsekvencu. Besomučno je pisala, treba to izdržati, kao prvorazredni pravnik skočila je u novinarstvo i borila se da pravda pobedi, da pravda pobedi i pravo i zakon. Jer su i pravo i zakon smisleni ako su pravedni. Bila je protivnik jednog od najizdajničnijih slogana, a to je da je nepravda obavljena „po zakonu“. Kada bi se na jednom mestu sakupilo sve što je Tanja objavljivala od „Arkzina“ do „Vremena“, bila bi to antologija borbe za istinu i ono čega je Tagirov bila pravi i nepatvoreni izvornik – nezavisno novinarstvo. Taj pojam ima pravo pokriće u Tanji Tagirov. Jer nezavisno novinarstvo ne znači biti samo „objektivan“, samo „nezavisan“, već se za svoja uverenja i boriti, zastupati istinu; možda je i u tome pitanje današnjih žalosnih medijskih prilika. Zato potresno zvuči izjava Svetlane Lukić da će „Peščanik“ prestati da postoji onda kada njegove autorke budu tamo gde je sada Tanja Tagirov. Nije Hemingvej samo izveštavao o Španskom građanskom ratu, on je Republiku zastupao i antifašizam. To znači biti velikim novinarom i piscem.

Moguće je da je Tanjina novinarska aktivnost, i njen društveni aktivizam, njena temeljnost i žestina počivala na dubokom osećanju tragedije zemlje Jugoslavije, osećala ju je dovoljno duboko da nije praštala nacionalizam, krivotvorenje, laž, pretvaranje i prenemaganje, „izvinjavajuće zablude“, pravdanja, sentiment, suze i trube.

I posebno, retko i svakog poštovanja vredno je to što Tatjana Tagirov nikada nije praštala jedan nacionalizam u odnosu na drugi, nije pristajala da „razume“ da je jedan nacionalizam bolji od onog drugog, nije pristajala na ravnotežu straha i ucena, opravdavanja jednog zločina drugim.

Iz traume razorene zemlje potekla je energija i neodoljiva potreba da se stvari stavljaju na svoje pravo mesto. To je bio Tanjin adrenalin. Čitala sam je i verovala sam joj, za veru je davala dokaze, dokazivanje je bila njena vera. Nisam uvek baš sve razumevala, ali sam znala da je to moj problem. I to ne zato što je Tanja imala neke posebne informacije, već zato što je sve što je pisala bilo logično i zakonomerno. Tanja je imala sistem, koji proističe iz karaktera i opredeljenja u kome se ne brkaju osnovni pojmovi utemeljeni na poštovanju vrednosti. Kada Lino Veljak govori o pristojnosti na osnovu nasleđa Tanje Tagirov, onda se ne radi ni o kakvoj uklopljenosti, građanskoj meri, nema u tome ničeg cmizdravog, ničeg konvencionalnog, niti „tolerantnog“, već se radi o moralu, o riziku, o moći da se bude subverzivan u odnosu na dogovoreno, na konsenzus u isprepletanoj mreži odnosa, interesa, subverzivan prema dubokoj korupciji pripadništva većini, podobnosti, uglednosti, mesta na vrhu. Tanja Tagirov je bila stvarni autoritet, i potpuno neosetljiva na svaki administrativni, politički i javno priznati, od država do pojedinaca. Kada su joj dali nagradu za njeno pisanje, advokati su to učinili sa onim najboljim u sebi, sa načelom pravde za slabijeg.

Kao samostalna i autonomna u svemu, Tanja Tagirov imala je u kolegi Milošu Vasiću ravnopravnog partnera, u stvaralaštvu i u životu, njihov neprekidni nagon bio je unikatan i često spektakularan, ta bura bila je inspirativna za sve nas koji smo u njoj plovili. Znali smo ostajati do ranih jutarnjih časova u napetosti razmene argumenata, mišljenja, tako je bilo u Zagrebu, u njihovom domu, tako je bilo u Beogradu. Naime, Tanja je znala biti tvorcem društvenosti koja potiče iz otvaranja rascepa, drugog stava, „neprijatnosti“, kreativne situacije po cenu sukoba, što je proisticalo iz velike energije prijateljstva i ljubavi. Kao što je Tanja bila posebna, tako je i njeno životno druženje i sa Mišom Vasićem bilo posebno, ono je uključivalo i druge, što je sve činilo jednu intelektualnu zajednicu iz najboljih jugoslovenskih i evropskih vremena i kulturnih krugova, koji se mogu nazvati boemijom, ali i laboratorijom. Uprkos ogromnom novinarskom radu, Tanja i Miša umeli su da se druže, negovali su onaj vremenski luksuz iz koga nastaju i ideje i prijateljstva. Tanja Tagirov nikada nije bila sebična, ni kada je pisala, ni kada je kuvala.

Mnogo će mi nedostajati njen stas i glas, njeni izazovi da se bude bolji, da se produktivnije misli, i na kraju smeje pred otkrićem i originalnošću. Tanja nije bila anegdotalna i vickasta, već opako duhovita, uspevala je da sažme narativ u tezu i u simbol, bila je smela i vesela koliko je hrabra bila, praskala je i prštala. Samo su Biljana Kovačević Vučo i Tatjana Tagirov uspevale da saspu toliko grdnje i kontraargumenata, vike i obaranja protivnika, a da ih potom imaju za poštovaoce i prijatelje. Svi oni koje je Tagirov bespoštedno kritikovala, teško da su je mogli optuživati za nedoslednost ili kakvu zadnju misao. NJene su misli i tekstovi bili prednji, u interesu stvaranja javnosti, otvaranja rasprave i upitanosti nad zločinom ravnodušnosti. Nikad i ni prema čemu ravnodušna Tanja Tagirov. Tražiću je u svakom broju „Vremena“ i iskreno se nadam da će njen legat nalaziti svoje naslednike. Tražiću je i po tribinama i protestima, po antifašističkim skupovima na koje je uvek dolazila sa kredibilitetom antiratne aktivistkinje. Konačno, ljudi jesu ili nisu antifašisti, Tatjana Tagirov je bila antifašistkinja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari