Kada je na jednom otvaranju Bitefa, u novijoj istoriji, gradonačelnik Siniša Mali rekao da je Festival novih pozorišnih tendencija značajan zato što će u Beograd doći stranci, bilo mi je čudno da je istaknuto nešto što je i do tada bilo uobičajeno, ili što je oduvek bilo normalno.

Nisam pretpostavljala da Bitef služi privlačenju turista i investicija, budući da je, pored svega, imao i tu svrhu, implicite. Svojom otvorenošću za nove pozorišne tendencije i ostavarenja, omogućava predstave koje se u toj koncentraciji retko viđaju na nekom drugom mestu u svetu. Ne zameram što je gradonačelnik posvetio Bitef Jovanu Trailoviću, shvatila sam to u duhu naglašavanja jedinstvene umetničke politike Mire Trailović i Jovana Ćirilova – da je na taj način hteo da „pošalje poruku“.

Na pitanje šta je poruka njegovog filma, DŽon Ford je rekao „Kada imam poruku šaljem telegram“.

„Slanje poruka“ postalo je uobičajeni uvod i zaključak politikanstskog novogovora, i kazuje kako stvarnost, plagirana, služi „slanju poruka“, život stvarni zamenjen je „slanjem poruka“, odnosno postojimo da bi se „poslala poruka“. Baš kao što je bitno ono što postoji u medijima, a ne ono što jeste.

Teofil Pančić podsetio nas je ovih dana u „Vremenu“ da nam ispred nosa nestaje železnička stanica, nestaje noću, kada je svedoka najmanje. Znam koliko Pančić putuje, pa mu verujem na svakom opisanom koraku lomatanja kako da izađe iz Beograda, kao i da se u njega vrati. Do Prokopa i nazad. Dok spavamo nestaje nam grad, i istovremeno se impostira novi, ali ne Novi Beograd iz perioda modernizacije zemlje, već grad nove klase i partije na vlasti, novogovora koji obiluje terminima tipa „grabiti“. To je jedan neslućeni arivizam, osvetništvo, odmazda, navijaštvo, aklamatorstvo, utvrđivanje i ograđivanje, neprekidni performans pred izbore. Podsetila bih i na Pančićevo upozorenje na očigledno „Pogledaj Skoplje 2014, pogledaj svoju budućnost“. Svima je jasno da smo „krenuli“, da „idemo“ u takvu budućnost, pitanje je može li ona biti drugačija.

Jer one dve zgrade Beograda na vodi nisu ništa drugo do ograđivanje grada od pogleda na njega, i utvrđivanje jedne volje da se po njoj računa sve novija istorija. To će jednog dana arheolozima biti jasno, kao što će se pitati zašto se trg u mermeru zvao Cvetnim trgom, zašto je stanovnicinma bila potrebna tribina da bi gledali u svetleću vodicu na Slaviji, ili šta se to kod Pevca dogodilo, ko je to došao, kakva civilizacija je naišla, koji su to varvari upali u grad. I ko je živeo i ko vladao u gradu u kome su mnoge ulice neosvetljene, dok je preko svega postojećeg bačena rasveta koja „šalje poruku“ turistima i investitorima.

Niti se može napraviti „imidž“ Srbije, a da se ne promeni stvarnost, ona se ne može promeniti gedžet satovima koji ne pokazuju tačno vreme, taj besmisleni „ukrasni“ sat u ulici Kneza Miloša, to je prosto ono što smo učili kao definiciju kiča, satovi ugrađeni u venecijansku gondolu, uspomenu iz Venecije sa satom koji je davno prestao da radi. I samo je „ukras“ na šustikli ispod televizora. Međutim, nevolja sa kičem nije u tome što nešto nije lepo, ni svrhovito, već što kič rađa nasilje. Oduzimanje prava na grad građanima, izvor je nasilja, među ljudima i u njihovom odnosu prema gradu. To što se stanovništvo „ponaša“ prema javnom prostoru tako što ga narušava posledica je uzurpacije i privatizacije tog istog prostora, okupiranog od sile koja ne čuje niti jednu primedbu. Drugi pol „ponašanja“, uprkos reklamama o borbi protiv zagađivanja, jeste ravnodušnost i nečinjenje, odsustvo iz stvarnosti. Ili odlazak. Da li stanovništvo za grad i zemlju veže „novi optimizam“ vlasti, ili se i on pretvara u sentimentalni kič u kom poređane činjenice služe da bi se na osnovu njih konfabuliralo dalje, i dalje projektovala iluzija. Ne sumnjam da to „pali“ dok se gleda televizija, izlazak na ulicu pokazuje nešto drugo.

„Privlačenje“ stranaca, prizivnje turista zbog kojih će se uložiti pare, “ što bi uradilo svako preduzeće“, zbog dobiti koja će se vratiti, i rasvetom, instalacijom novogodišnjih kočija po trgovima na kojima preovlađuje blato, samo je tužna slika provincijalizacije, jer niti je grad preduzeće, niti šminka može da prikrije neodnegovanost, kao ni priređivanje za medije diskrepanciju između izgovorenog i realnog. Turistička pomama srazmerna je reklamiranju Srbije kao zemlje jeftine radne snage.

Grad je privlačan drugima, ako je pre svega privlačan svojim građanima, ako je život grada privlačan, u suprotnom ono što se implementira svaki dan i noć, bez našeg znanja, i bez učešća stanovništva, od grada pravi tematski park, poput Diznilenda, a bez autora na kome počiva.

„Beograd daje tri miliona evra za jarbol i zastave“; „Despotov grad od prestonice pravi turističku atrakciju“; „Srpski utvrđeni grad“; „Najveći uspeh ove vlasti jeste što je Beograd postao grad kranova i gradilišta“; „Beograd grabi napred, postaje prava metropola.“

Beograd je oduvek bio metropala, i između dva svetska rata, i nakon Drugog svetskog rata. Da skratim, nisu oduvek stizali u Beograd, „iz regiona“ i sveta da bi se provodili na splavovima uz kreketanje žaba, već su stizali kod Ive i Bude u Klub književnika. I to je bilo prosvetljenje. Pročitati „Moderna srpska država 1804 – 2004, hronologija“ (za izdavača Branka Prpa) i „Beograd za početnike“ Bogdana Tirnanića.

Kulturni centar Požega i biblioteka u Arilju su kao kulturne institucije ugašene krajem ove godine, „da bi potom bile preimenovane u ustanove široke namene. Ona (Biblioteka u Arilju) je dobila novi statut, kojim su fuzionisane dve ustanove: bivša Narodna biblioteka Arilje i Turistička organizacija opštine Arilje. Nova ustanova, dobijena naprednjačkim genetičkim inženjeringom, ima tri unutrašnje jedinice: 1) za bibliotečku delatnost, 2) za kulturu, 3) za kulturni turizam, upravljanje sportskim objektima i opšte poslove“, piše Saša Ilic za Peščanik. „Spisak „bibliotečkih“ delatnosti proširen je ovim statutom na neverovatnih četrdesetak oblasti, i to od bibliotekarstva, preko ugostiteljstva, turizma, rukovođenja zoološkim i botaničkim vrtovima i drugim prirodnim rezervatima, organizovanja sajmova i koncerata svih vrsta, do iznajmljivanja i lizinga opreme za sport i propagandne delatnosti.“

To je ta „poslata poruka“.

Biblioteka u Arilju je inače bila prava biblioteka, imala je i mali atrijum za predstave, a skijanje će biti fantastično kroz alpske zlatiborske objekte, sve do zagađenog jezera a može i do Užica bez vode.

„U skupštinskoj raspravi o budžetu za 2018. godinu polemisalo se o opravdanosti izgradnje gondole u Beogradu. Šef poslaničke grupe SDS-a Marko Đurišić kaže da je taj projekat sramota, a ministri Zorana Mihajlović i Rasim LJajić tvrde da će gondola biti pravi pogodak za turizam grada. Teško mi je da opišem projekat i maketu (ah, te makete) – od Kalemegdana, pravo vazduhom i nebom, do Ušća, tamo na jedini skejt ring koji postoji u gradu. Pogledajte, molim vas, taj projekat turističke budućnosti, pa recite na vreme, da nas Pančić ne bi obavestio šta je nastalo, pored onoga što je, u našem odsustvovanju nestalo.

Beograd je bio i jeste metropola prema svemu onome što se od „slanja poruka“ ne vidi, a što postoji, prema potencijalu kreativne i kritičke energije, koja je suspregnuta prividima. Sa jedne strane uništava se rečno brodarstvo, a sa druge pogled na reku i grad biće iz gondola, onako odozgo, pa šta „zgrabiš“. „Nije zlato sve što sija“, „Ne jede se sve što leti“. Nisu ovo „poslate poruke“, već činjenice.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari