Život je stvar ukusa

Intervjui koje radi Tamara Nikčević i objavljuje ih Vreme neobično su važni ne samo kao svedočanstva i dokumenti (od razgovora sa Vojom Stanićem, Borom Stjepanovićem nadalje), već i kao literariziranje građe neobično popularne i znane kao verbalne istorije. Nije sve podjednako važno, i ono što čini Tamara jeste ne samo stav kao izbor ličnosti, već i „vođenje“ upućuje na poentiranje vrednosne ordinate oko kojih su životi intervjuisanih zavitlani. Ti razgovori dođu kao pilastri koji imenuju prostor i vreme, te će neko ko ih jednom, kada budemo iskopani (radom arheologa), imati uvid u to šta je sve postojalo u periodima sanacije i asanacije.

„Tražeći odgovore na pitanja kako su globalni politički okviri hladnoga rata i jugoslavenska verzija socijalizma, koja je u stanovitoj mjeri i sama bila proizvodom hladnoratovskoga stanja, uticali na oblikovanje samog pojma modernosti, moderne umjetnosti, arhitekture, dizajna i popularne kulture u Hrvatskoj i Jugoslaviji, autori izložbe propituju šta je u tome razdoblju, u kulturnom i geopolitičkom prostoru jugoistočne Evrope, značila sintagma „biti moderan“. Na koji se način njezino značenje(a) ugrađivalo u vlastitu sliku svijeta?“ Ovo je iz uvoda za izložbu „Socijalizam i modernost“, koja je održana u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu od 2. prosinca 2011. do 5. veljače 2012. Dakle, u pitanju je jadan autorski stav iz perspektive tendencije ka modernosti i njenog uvaženja (od Rihterovih (i ekipe) skica zidanja sistema grada Slavonskog Broda do Berninijevog dizajna…).

„Jugoslavija: od početka do kraja“ označavajući je, dakako, naslov izložbe koja ima biti, jednom stalnom postavkom Muzeja istorije Jugoslavije, u dosadašnjem Muzeju „25. maj“. Dakle, shvatam, ovaj je prostor izložbom preimenovan. I u njemu je „Jugoslavija od početka do kraja“. Kog i kakvog kraja.

„Ova izložba je za nas veliki izazov i vidimo je kao predstavljanje našeg dosadašnjeg istraživanja koje želimo da podelimo sa vama – našim posetiocima. Istraživanje nije završeno, ovo je samo jedna od mnogih priča o Jugoslaviji i za nas još jedna stanica na putu ka našoj budućoj stalnoj postavci o istoriji Jugoslavije. Šta vi mislite? Želimo da čujemo vaše mišljenje!“ kaže u uvodu tim izložbe i Muzej istorije Jugoslavije. Koliko iz ovoga poziva vidim, a i iz kumulativnog principa same izložbe, u pitanju je buduća istorijska i muzejska postavka.

Te mislim da na tome treba raditi i o tome misliti zbog budućeg arheološkog iskopavanja. I zbog „vlasti nad istorijom“, koja ovih dana postaje temom i zbog presuda Haškog tribunala. Kasno, rano, početak, kraj. Identitet i suverenitet.

Naravno, saradnja na ovoj izložbi ne znači da se ne mogu praviti alternativne izložbe, kao što je „Jugoslavija od početka do kraja“ na određeni način u korelaciji sa izložbom „Vlastito iskustvo“, svojevremeno u „Rexu“, to jeste kako ironizacija subjekta omogućava njegovo muzeologiziranje.

Negde sam već pročitala, a slažem se, da je suština našeg sadašnjeg stanja (identitet i suverenitet), u nemoći da se iznese i doživi tragična radnja. Koja jeste u vezi sa pojmom veličine, ljudskom, pojedinačnom, i kolektivnom, narodnom.

Veliki ljudi i velika zemlja, mala zemlja i mali ljudi. U tom smislu je intervju Branke Petrić „Moj život sa Bekimom“, zapravo Jugoslavija. Suverena umetnica i žena, zna, bespogovorno, koje je njeno mesto govora, i kada već na tom kamenu stoji, govori jezikom najveće dramske literature (i grčke). Ona je beskrajna istorija Jugoslavije, sama i sobom, svojim roditeljima, poreklom, mužem i sinovima. Petrićeva je vrhunaravna i tragična dramska radnja, katarzična do pročišćenja. Ona je eksponat kao Nike sa Samotrake, u njenom životu i sudbini objedinjeno je vreme i prostor po meri ljudskog kapaciteta da živi, stvara, bori se, poštuje, voli i podiže, volja autora da oblikuje sebe i svet.

O nju se lome sve nemoći i sve „vlasti nad istorijom“. Nije tačno da ovde nema nikoga. Ovde je bilo i biće velikih ljudi, onih koji zadaju meru, ali kao što govori Uliks, Brankin i Bekimov sin, citirajući svoju majku: „Život je stvar ukusa.“