Čitanje sa maske 1Foto: Predrag Mitić

Već sam u Danasu u onoj kratkoj svakodnevnoj ozbiljnoj zafrkanciji što je u redakciji odmilja zovemo haiku objavio: MRLJE ZLATNOG DOBA: Istražite diljem Srbije koliko ljudi nosi još onu istu masku iz marta i A) razumećete vic o sirotinji koja krpi i kondome B) kako ovde i najcrnji vic postaje stvarnost.

Obrazlažem: prva pomisao bila mi je da je upropastim podsećanjem po ko zna koji put na davni, omiljeni, isto tako aforizam, zaboravih čiji – ako je čistoća pola zdravlja, prljavština je druga polovina.

Taj mi dođe u pamet, taman toliko često koliko puta svud oko nas vidim tu drugu prljavu polovinu, zapravo već natpolovičnu, apsolutnu većinu, skupštinskim rečnikom rečeno, srazmernu i moralnoj čistoti onog što se tamo sada govori.

Maska kao zaštita od virusa, međutim, mnogo je više od zdravstvenog pitanja.

Njenim izgledom svašta može da se izmeri, pa i potemkinovski patriotizam onih što joj, poput nekih ministara uštampavaju grbove, državne zastave, ili kaćiperstvo onih što ih poput novih ministarki kite nekim andrmoljama u skladu sa, danas poželjnim, starleta-izgledom naše nežnije političke većine.

Ali – izgled maski, baš dušu daje za ozbiljna istraživanja.

Gledaš, brojiš. Pitaš nosioca maske o raznim vrednosnim, političkim, idejnim i stavovima prema životu i standardu.

I zaključuješ.

Gornji haiku je surova realnost i da mnoge maske iza kojih su živa lica izgledaju kao da su stvarno one prve iz marta, nije stilska figura.

U unutrašnjosti, tj. istočnom, slepom crevu Srbije proteklih dana u redovima, nekad baš dugačkim, za sve i svašta, nagledao sam se maski koje indikuju (ukazuju, bre!) na socijalni i materijalni položaj njihovih okačivača o nos.

Ali, bome, i na identitetske korene ugodne prljavštine.

Još kao dete tu sam npr. začudno čuo od devetnaestovekovnih baba da se „muške pantalone (tada mahom suknene!) ne peru, ne valja se“.

Dakle, Bog brani.

Uz to Vladimir Karić, jedan od prvih naših etnologa, geografa, multidisciplinarnih istraživača i naučnika u svojoj dva puta u drugoj polovini 19. veka objavljenoj knjizi Srpske zemlje piše da tu, na istoku, jugoistoku i jugu muškarci i ne nose gaće. (A žene od svih okruga samo u – Jadarskom!)

Zato se ne čudim, samo tužno zapažam da onaj ispred mene pred mesarom u nekad braon, a sad masno crnoj davno kupljenoj jakni, očito tretiranoj kao one muške pantalone zaista sad crnu, masnu, jednokratnu, nekad plavu masku nije menjao od marta.

A sami razmislite šta i koliko kupuje u mesari.

Ili ona sredovečna žena što približavajući se redu, među šakama pegla sličnu masku, pošto ju je ispresavijanu i ispresovanu izvadila iz džepa.

Možda mora da je krije od muža, koji je poput onog mog goloustog i golonosog poznanika što me rezili što nosim masku u redu, a skidam je na praznom sokaku.

Kaže, pa i tamo dišeš isti vazduh…

Još, videh školskog B. kako svoju pozajmljuje komšiji A. jer ju je ovaj zaboravio.

Čitava je lepeza ponašanja sa maskama koje mnogo govore, ako se potrudiš da čitaš sa njih.

Ali, najporazniji zaključak je što se čini da ih velika većina kači na lice bez ikakvog poimanja njihove namene: jer tako su rekli oni, i pa i drugi ji turaju…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari