Ekocid je suicid (2) 1Foto: Radenko Topalović Danas promo

Prošle nedelje rekosmo ovde da je trovanje prirode zapravo kolektivno samoubistvo.

Zasad na rate, ali s kamatom. I da (ne)činjenjem pojedinci, pa potom društvo i konačno država koja nabavlja i subvencioniše trovače – naveliko truju sami sebe.

Osim krupnih, sijaset je malih dokaza što na prvi pogled ne ukazuju na učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu ubijanja prirode zajedno sa ubicama. Za upozorenja nema ni sluha a tek nema (političke) volje.

Upravo od krajnje nepouzdanih, često i lažljivih zvaničnih izvora čujemo da je požar na deponiji u Vinči ugašen do mere da, kažu, džinovska đubretara više ne otpušta dim. A vazduh je – ODLIČAN.

I da je tako, ostaje ona (pr)ocedna tečnost da natenane natapa tlo i podtlo i nadalje obogaćuje otrovima podzemne vode i Dunav.

Kao u sarkazmu kompetentnog stručnjaka koji je pohvalio deponiju kod Prijepolja što gori u čestim reprizama.

Kaže, srećom uspešno je ugašena, a još većom srećom, sad se na radost riba, ako ih još ima, samo cedi u Lim. I, nad sarkazmom sarkazam – struka tu oceđevinu zove – ocednom VODOM. Danas već svašta može da bude voda.

Stara mudrost da ne treba pljuvati u izvor/bunar iz koga piješ izgubila je svaku vrednost.

Ovde se ne pljuje samo metaforično, već bukvalno.

U komšiluku, na centru bliskom obodu Beograda, mnogi stari bunari pretvoreni su u septičke jame, a gde su kopane nove, nije merena njihova udaljenost od bunara.

To nije ni bilo važno, jer bunari presušuju zbog neupotrebe, klimatskih promena i zato što je negdašnja reka pretvorena u zarobljenicu i pomoćnicu kanalizacionog kolektora.

Što se u Savu neprečiććen uliva baš kod Beograda na vodi. Primer samo dočarava jedan od modela propasti.

(Elitno) Dedinje koje, znamo, ponegde i dalje kuburi sa kanalizacijom u starim enciklopedijama se definiše kao „brdo između Mokroluške i Topčiderske reke“.

Da li je neko skoro video Mokrolušku reku, a da li je ono smrdljivo što baulja kroz Topčider – reka?

Ali, za razliku od jama što suše bunare kraj nestalih reka, negde drugde sve češće bujične poplave, pune jame i izlivaju ih po imanjima, njivama i baštama dodajući nove hemikalije već otrovanom tlu. A u Mokrinu npr. cisterne sa fekalijama i hemikalijama iz jama prazne u kanal.

Iz koga piju krave sa farme koja je i suzagađivač istog kanala.

Sada već imamo i mondensku naviku – da se ne bi mučili sa travom ispred dvorišta, sve je više domaćina koji je uništavaju – herbicidom.

Pa sve to posle speru na ulice bez (kišne) kanalizacije.

Slični njima domaćini, poput vladajućih graditelja, obožavalaca betončine i stakla, a mrzitelja zelenila, iz higijenskih razloga popločaavaju i betoniraju svoje privatne posede.

Tako se lakše održavaju. Pranjem. Vodom koje nedostaje. Doduše, nema je ni za zalivanje travnjaka i bašta, punjenje bazena…

Ali, figurativno i stvarno – ko je dozvolio gradnju bazena u zonama gde neće biti vode?

Ko je odgovoran što osim gradske, nema druge vode za zalivanje bašta i useva, gde su subvencije za nove bunare, ako pod zemljom još ima dobre vode..?

Odgovorni obećavaju – biće legalizovana sva divlja gradnja pre 2015. A ona posle tog roka uglavnom je sačuvana – korupcijom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari