Koji god se ovde problem pomnije razmotri i raščlani, dođe se do poražavajućih zaključaka. A oni, pak, uvek manje govore o tom problemu nego što pokazuju takoreći opšti bezizlaz u kome već duže živimo.

Za ovo, možda isuviše pesimističko zapažanje neprestano se nude novi dokazi. Eto, recimo, istekao je zakonski rok za izbor upravitelja zgrada i to je iznedrilo sijaset zabuna. Moraće da se produži rok jer nije „iškolovano“ dovoljno novoupravnika, ispovrtelo se da nisu jasne sankcije, nema dovoljno inspektora da ih nalože, naravno da se postavilo i pitanje para za finansiranje em upravnika, em održavanja zgrada…

Da je para bilo, odnosno da ih ima, ne bi stambene zgrade možda ni bile tako zapuštene, kakve su većinom. Suprotni, dobri primeri samo to potvrđuju. U zaoštrenom vidu javlja se pitanje – mogu li zapušteni objekti u kojima se ništa ne proizvodi da postanu – uspešne firme kako se zakonodavac nada.

Uz to desio se sudar civilizacija – stanovi su postali privatna svojina, a u većini novih vlasnika još po inerciji živi osećaj da – ima neko drugi ko o zgradama brine. Osim toga, sadašnji vlasnici nekadašnjih društvenih stanova poglavito spadaju u novu kategoriju stanovništva – u žrtve tranzicije. NJima je iznenadno vlasništvo često neviđen materijalni teret…

I, evo odraza tog „sudara svetova“ na jednom bizarnom primeru iz radio-ankete emitovane na „dan isteka roka“ za izbor „zgradoupravnika“. Jedan stanar od profi upravnika očekuje da reši gorući problem njegove zgrade – da sredi stanje sa čuvanjem pasa, kućnih ljubimaca, i to uglavnom „na višim spratovima“.

To je, veli, neizdržljivo, stepeništa su prepuna dlaka koje deca mogu da udišu, pa eto ehinokokusa, a on lično mora posebnim merama da obezbeđuje kiseli kupus na terasi, da pseća dlaka ne uđe u bure.

Kućni ljubimci protiv kiselog kupusa! Modernost protiv tradicije. Ili pomodarstvo protiv dobrih domaćina. Izem ti srpstvo bez kiselog kupusa! (Pričao mi jedan kolega kako je neki otac prilikom posete sinu „odlivenom“ u SAD zaključio da mu je to nikakav život bez kiselog kupusa. I angažovao se da mu popravi standard: kupus nekako i našao, ali je kamen potražio zagazivši u Nijagaru. Sve se završilo sa intervencijom šerifa i – psihijatra.)

O protivrečnostima čuvanja kućnih ljubimaca u stanovima i zgradama, u gradovima uopšte moglo bi se nadugačko raspravljati. Kao i recimo o novom trendu da pudle i sitna paščad postaju, ne ljubimci, već modni detalj, akcesoar.

Diskutabilna je i formula – gde je kupus u podrumu, pas je na lancu!

Čini se, međutim, da je, kako i počesmo ove redove – problem dublji i opšti. Nije dakle sukob na liniji kuče – kupus. Duh iz koga proističe to zaoštravanje, mnogo je opakiji od rata psara i kupusara. Jer, kad se taj spor prevlada, taj duh će izmisliti novi spor. I tako u – beskrajon, što kaže ona dečja pesmica. Problem je što taj duh proizvodi i zakone kakav je ovaj kućeupravnički!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari