Putujem samo tamo gde imam prijatelje. Tada putovanja nisu zamorna. Ne zanimaju me zgrade, trgovi i spomenici, već ljudi!

Protekle sedmice proveo sam nekoliko dana u Puli kao gost Kulturnog centra „Rojec“ i Gradske radionice. Održao sam dva predavanja o utopiji i svom načinu životnog i umetničkog delovanja. Impresije koje sam poneo u povratku iz istarske regije su, iznad svega, gostoljublje domaćina, prijatelja i mladih ljudi. Takva vrsta komuniciranja je nenaplativa. Domaćin Majo je slikar i konceptualni umetnik, čovek šezdesetosmaške filozofije i levičarsko-komunitarne psihologije. Kako i sam kaže – „najsretniji je život u zajednici“. U njegovom prelepom domu od kamena, sa rascvetanim vrtom nekada je živela poznata italijanska glumica Alida Vali. Puno soba, puno vrata, mesto je gde se okupljaju volonteri i ljudi zajedničkog duha. Svako ima svoju autonomiju ali i pažljivost jednog prema drugom.

Uz Maju je njegova saputnica Debora Triš, ali je svi zovu De-De. Ona je umetnica čiji se italijanski meša sa hrvatskim, pa to sve skupa ima melodioznu vrednost. Gospođica Danijela Poropad je član ove pulske komune. Putena intelektualka koja uredno obavlja organizacione poslove.

Mnogo hrane, ljudi, kafe, muzike i razgovora. Po podne provodim na moru gde se kupam kao dete. Gledam u pučinu i prisećam se Sen DŽon Persa, DŽek Londonovog otplivavanja ka beskraju plaveti i Tišminih „Marinizama“. Zaista, okeanično osećanje je u svima nama. Majinu komunu svrstao sam pod „plavi komunizam“. On me vodi do Medulina, da popijemo kafu u kafani „Mižerija“ koja služi mornarima da se poslednji put opiju pre nego što krenu na duge plovidbe. Tu posećujemo i arhitektu Branka i njegovu ženu, stručnjaka za astrologiju. Prijatni su. Pijemo prošek i razgovaramo o dilemama duha i pragmatizma.

Naravno, i neizbežno, posećujem Arenu, ona je nekad bila simbol jugoslovenskog filma. Doduše, ja nikada nisam posećivao taj festival, ali je on mnogo posećivao mene. I bio u meni.

Ana Fornažar me kolima vozi do dve alternativne komune: Eja i Rovinjsko selo. U prvoj se neguje duh šamanske prisnosti, u drugoj ljubav prema zemlji. Ana je mlada preduzetnica turizma. I ona želi da se vrati da živi u porodici. Ali dok se to potpuno ne desi, bavi se šumskom pedagogijom.

Maju retko ko ne pozdravlja u Puli jer ga svi poznaju, a u domu je neprestano vreva sa hipijevskim bekgraundom. Dolazi i slikarka iz LJubljane Lučka Koscak, sa kojom evociram uspomene na slovenačku kulturu početkom sedamdesetih kada smo se prvi put i upoznali kod fotografa Bojana Brecelja. Puno je pažljivosti i prisnosti za svakog. Poslednje veče, posle čitanja svojih tekstova, priredili su žurku. Mi, stariji, sa mladim potencijalima. Oseća se taj duh s kraja šezdesetih kada je još bilo nade i poslednjeg optimizma. Od svakog dobijam mali poklon: maslinovo ulje, sir, sveži čili, crteže, zagrljaj…

Vraćam se prisećajući se da smo nekad uglavnom tako živeli. Solidarno, povezano, sa entuzijazmom da nam mladost ne prođe uzaludno. Zar je sramota da to obnovimo, zar je sramota da živimo humano i za umetnost. Vraćam se za Beograd, a onda i ka mojoj šumi – apsolutno verujem, ma koliko delovalo naivno, da ljudi ponovo mogu biti dobri.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari