Oteti od onih kojima je već oteto je najkraći put do bogaćenja. Dati bogatima jer već imaju nije greh… već umnožavanje bogatstva.

Ali, svako živ i pomalo normalan pita se šta će bogatima toliko kad nikad ne mogu to potrošiti. Da li bogati ljudi saosećaju sa siromašnim ili se kod njih saosećaj potpuno ugasio? Danas na svu sreću nema robova, ali narod mi veli da su novi lanci postali – novac. Novčanica vezuje ljude, kao nekad robove što su okivali gvožđem. Jer normalno je da bi svako bez okova oko nogu pobegao. Ali neoliberalno ropstvo je čoveka tako priteglo da nema gde više ni da pobegne. Čudno je da je demokratija vladavina naroda, a da novac pripada samo bogatašima.

Neoliberalno ropstvo je kretanje u mestu. Zastoj čovečnosti i propast čovečanstva, ili – kako je zapisao Karl Kraus – Poslednji dani čovečanstva. Nema više slobode i slobodnih odluka ako zavisimo od onoga što nemamo. A to je moneta. Sredstvo koje bi trebalo svima da pripada ravnopravno i s poštovanjem. Ovako novac postaje amoralna korupcija.

Robovlasnici su izgubljeni. Obrlatio ih je komfor i moć. Ali osvešćeni konformisti znaju da nemaju šta da izgube jer su već izgubili sebe. Ne znam da li se Mišel Fuko sprdao kad je rekao da oni koji ne žele sve diskredituju „sve“, ili je ta misao upućena odgovornosti prema sveopštem.

AKO SMO SLEPI, ONDA OVAJ SVET I NIJE TOLIKO LOŠ.

Tradicija kao naslage iskustva preneta je kao uspešna formula i na bogate strukture. Tradicija bogatih zasniva se samo na jednoj jedinoj floskuli: Nikad se ne odreći svojih robova, korisnih idiota i tako se bogatiti. Mnogi od njih čak misle da reč bogat nastaje od Boga, ali ne da od reči bog nastaje bogatstvo.

Susrećem obične ljude. Kao i našem nobelovcu, i njima je svaki dan pun jada i očaja. Osećaju se iskorišćeno ekonomski, ali još više osećaju se poniženi kao ljudska bića. Nemaju zaštite, nemaju adekvatne nagrade za svoje ropstvo, osećaju se skrhano i uniženo. Naivno razmišljam, ali se i veselim tome, a to je: da živimo u epohi liberalnog tržišta, najverovatnije da retko ko ne bi bio materijalno situiran.

Voleo bih da se moj san ispuni i da bogati i siromašni zamene mesta barem jednu sedmicu, možda samo jedan dan… ali da bogati osete šta je to biti bedan i nenagrađen, ali i da siromasi uvide da bogatima nije baš tako sve potaman. Možda bi ta razmena dovela do boljeg sagledavanja društvenog stanja i ekonomskog položaja čoveka. Možda bi društvo zakoračilo u neopisivu korekciju prethodne istorije i ekonomije u kojima je uvek vladao reciprocitet: Robovlasnik i rob!

Otac zla je u nepažljivosti prema drugom. Najveći uspeh utopije je što je poražena – u svim vremenima – od konformističke konvencije. Zbog toga, neko je to već rekao pre mene, jedini spas za ovo čovečanstvo možemo naći u naklonjenom zdvojstvu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari