Aktiviranje unutrašnjeg dijaloga o Kosovu nije ništa drugo nego pokušaj da se u razdrobljenom, fragmentiranom…

… pljačkaškom i do srži korumpiranom društvu na brzinu proizvede instant kolektivnog identiteta i da se pod firmom pluralističke debate postigne, sasvim suprotno, sabornost i jednoumlje pod kišobranom jedne jedine partije i njenog vođe. Takvu politike demonstrirala je Srpska lista koja je uz direktnu podršku iz Beograda pobedila na minulim kosovskim izborima i dokazala „da su po prvi put Srbi na Kosovu bili jedinstveni“. Pod kojim uslovima, pritiscima, ucenama i zastrašivanjima je postignuta ta sloga i jednomislenost, bačeno je pod tepih, da bi se malo uživalo u slavlju i skandiranju „Aci Srbinu“, ali i otkrilo da unifikovani SNS Srbi na Kosovu nemaju nikakvo pravo na personalitet, individualnost, unikatnost, kakve osobenosti, na primer, poseduje Oliver Ivanović, zbog čega je prošao neviđenu torturu i od kosovskih i od srpskih „dušebrižnika“.

A kada tako može na Kosovu, zašto ne bi moglo tako i u Srbiji? Tačnije, zar već nije tako u Srbiji? Da bi se izbegao odgovor na ovo pitanje digla se cika i vriska, gotovo svih iz vlasti i opozicije, kako će ti favorizovani predstavnici SNS-a, a navodno predstavnici Srba na Kosovu, sarađivati sa ratnim zločincem, predsednikom vlade Kosova, Ramušom Haradinajem, koji im je dao tri ministarska i jedno potpredsedničko mesto u vladi, što nikada u post Jugoslaviji, ili ti novijoj istoriji, nisu imali. Kao eho toga ostalo je kontradiktorno i utešno „prosipanje“ nade da njegova vlada neće dugo trajati, pa verovatno ni oni sa njom, jer ima tanku većinu, a očekuje se njen brzi krah i zbog mogućih postupaka pred novoformiranim Sudom za ratne zločine….

Na mig velikog šefa čekale su i srpske sudije koje su dobile zadatak da se integrišu u kosovski pravosudni sistem i sa danom zakašnjenja, uz velike lične otpore, kako svedoče očevici, ipak položile “ statusno neutralnu“ zakletvu u „samoprozvanoj nezavisnoj državi“! Posle toga se svako normalan morao upitati da li će te iste sudije suditi po nekim statusno neutralnim, dakle, nepostojećim zakonima ili zakonima Kosova?

Već su dosta dugo tzv. administrativni prelazi na jugu pretvoreni u pravu državnu granicu koju iz Srbije ne mogu da pređu ni najviši državni funkcioneri bez saglasnosti kosovskih vlasti a kamoli brašno koje je trenutno pod uvoznim embargom.

U takvim okolnostima, koje su posledica, propale srpske politike, izgubljenog rata, Kumanovskog, pa tek na osnovu toga i Briselskog sporazuma, u situaciji kada je preko 100 zemalja sveta priznalo bivšu srpsku pokrajinu kao nezavisnu državu, svako razuman bi rekao da je to nova realnost i upitao se kako u toj novoj realnosti poboljšati položaj Srba, ne samo severno već i južno od Ibra gde ih u potpunom albanskom okruženju živi duplo više. Pregovorima, koje su otpočele delegacije dve države, ma koliko se međusobno potirale, pametno iskustvo govori – nema alternative! Suprotno tome je rat. Zakasnela i zato, takođe, ratna varijanta je podela Kosova. Nemali broj je onih koji smatraju da je Kosovo izgubljeno i da bi se priznavanjem zapravo poboljšao i položaj srpske manjine, a briga Srbije o njima međunarodno institucionalizovala u skladu sa zakonima i konvencijama o ljudskim pravima.

A time bi i Srbija rešila jednu od svojih granica na kojima trenutno vlada promaja.

Težinu ima i sveobuhvatni sporazum, forsira ga Evropa i Nemačka, koji bi definisao sva sporna pitanja, a da li će Srbija zadržati ili odustati od odluke ometanja prijema Kosova u međunarodne institucije, pa tako i prijema u Ujedinjene nacije, ostaje i dalje enigma na koju treba odgovoriti.

Modaliteta o ishodima ili mogućim rešenjima ima mnogo, ali ni u jednom se ne pominju ljudi. O čemu se dakle debatuje – o teritoriji ili o ljudskim pravima? Bojim se da je zajednički imenitelj vlasti i u Beogradu i u Prištini nedostatak brige baš za ovo drugo. LJudska prava! Evo, sada je na meti tumača ruske politike u Srbiji unuk Edvarda Kardelja, novi izaslanik Evropskog parlamenta za Kosovo, koji će, sva je prilika, sa unukom Najdana Pašića, a dedovi su bili uvaženi teoretičari i funkcioneri u Drugoj Jugoslaviji, ukrstiti statusno pristrasne izjave o Kosovu kao mitu, prirodnom ili istorijskom pravu, Briselskom i raznim drugim sporazumima!? Sve u svemu Kosovo sve više podseća na savremenu evrobalkansku Gordiju u kojoj dominira istoimeni čvor. Pošto nas mitologija uči da je presecanje nemoguće, onda kao jedino rešenje i ishod ostaje njegovo strpljivo razvezivanje i postizanje dogovora koji će građanima Srbije i Kosova omogućiti normalan život, međusobnu komunikaciju, privrednu razmenu i saradnju, što, nažalost, izmiče iz delotvornog fokusa obe vlasti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Dragan Odustani od odgovora