Nisam neki ribar. Ni kao lovac, ni kao ljubitelj pripremljene kako god da je pripremljena. Omakne mi se koji put, ali jedina riba koju potpuno prepušten uživanju klopam, jegulja je. I ne samo zato što nema drače.

Srećom, more i druge vode porodile su bogatstvo jedno plodova, koje sa osobitim uživanjem gledam u loncu ishrane, ali i u, ili na svim drugim pomagalima i spravama pripreme. A sto se lova tiče, zanima me samo morska čeljad. Nikako kao ulov, svakako kao neka vrsta ritualnog nadmudrivanja. Koje se skoro svaki put pretvara u stanje mentalno praznog prostora. I ne samo mentalno. Imaju Istočnjaci nekoliko zanimljivih naziva za takva stanja. U proteklih tridesetak godina nisam često imao priliku za takvo otkačenje. Nisam ni nedavno, na prijateljskom okupljanju. Doduše nekako mi čak ni na pamet nije padalo. Drukčije sam se odmarao. Ali mi se svejedno dogodilo. Kao birvaktile, dok je „Bog ovim prostorima hodao“, koliko god da je to izletnički i na momente radio. U Bristu, bio sam smješten u apartmanu koji su unajmili Verica i Zoran i koji je imao savršeno pozicioniranu lođu. Sa koje se, između dvije palme, a iznad raširene loze širio pogled od pijeska preko plavetnila do Pelješca. Znao sam, u predvečerje, uz kavicu i cigaru zablenuti se u taj pejsaž, sve ostalo zaboravljajući. U Bristu su još uvijek „većinski“ žitelji Veže i Vežići. Mi smo bili kod Josipa Veže i njegovih. Kod Joška za suprugu mu, pretpostavljam i za majku, kod Bepa za ostale, uključujući i mene. Jednog od tih predvečernjih zablenuća ugledao sam Bepa, koji je u kajiću, kakvog se sjećam još samo iz dječačkim i mladalačkih dana, koje sam ljeti provodio i u Račišću, na Korčuli, moji su tamo imali takav kajić, mislim jednako ofarban u neku prljavo zelenu farbu, elem, u kajiću u kojem je već bila pripremljena mreža, zaveslao oko pa iza mulića ispod kuće i od kraja, u plićini krenuo razvlačiti tih možda tridesetak metara male mreže. Kajić se od kraja kretao nekako sinusoidalno, prema malo dubljem dijelu, sve dok nije cijela mreža u cik cak potopljena. Odjednom mi je proradilo na šta Bepo ide. Na „sitnjež“ koja noću priđe kraju. Sjetih se da je moja teta Frana, u Račišću tako znala zorile pokupiti koju hobotnicu. Nakon precizno raspoređenog pletiva, Bepo je vratio kajić ispred mula i izvukao na pjesak. Potom prema kući. Ali ubrzo se vratio, imao je masku u ruci, spreman, tako pomislih, za malo se izbanjarati u sitnoj, mokroj i slanoj vodi. Ali ne’š ti vraga. Lagano je ušao u vodu, isplakao masku kako i spada, nabacio na oči i jednako laganim zaveslajima zakraulao. Sve do iznad onog mjesta na koje je samo petnaestak minuta prije bacio lovnu spravu. Tu je malo usporio i istom onom sinusoidom pregledao je li sve dobro raspoređeno, procjenjujući, na to sam pomislio, mogući rezultat. Trajalo je to dobrih po’ ure. Nakon kojih je otplivao i nestao iz vidokruga mi. Ja sam nastavio još neko vrijeme, smrkavalo se, cikcakno buljiti u lovište, skoro pa u mrežu koju kao da sam vidio. U jednom trenutku sam se trznuo, vrata, muha, komarac, šta li, shvatajući da sam neko vrijeme bio u stanju već zaboravljenog otkačenja. Potpuno ispražnjen, kao da sam se sam bio uvalio u moguće nadmudrivanje sa noćnim posjetiocima u plićini. Ujutro sam saznao da je berba bila uspješna. Mnogo sipa i koja hobotnica. A uveče smo, Verica, Suzana, Zoran, Mladen i ja, slasno uživali u sipama s krumpirom, sve k’o ispod peke, koje je pripremila Bepova mater. Tad mi još nije padalo na pamet vraćanje u stvarni život. Srećom. Ili je onaj Bog opet bio nekako u prolazu…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari