Bio u Zagrebu. Lijepim i za radovanje povodom. Najstarija, od mojih četvero, upisala se u punoljetne.

Nismo nešto posebno, kako se to najčešće radi, svjetkovali. Sve se nekako podrazumijevalo. Uz moju napomenu joj u čestitki, takav mi tabijat, kako punoljetstvo nije mala zajebancija. I uz poklon, tako se nekako traži u prostorima moguće profesije – jedna od najboljih knjiga, odgovarajućih, „Umjetnost multioriginala“, Dževada Hoze. Četiri lijepa dana, uračunavajući i Miholjsko ljeto, zasladila je slavljenicina mlađa sestra, bio neki svjetski, međunarodni dan hrane, kruha, čega li, zadatkom mi da napravim peksimete za školsku feštu. Njena učiteljica upisala mi peticu. Imao sam vremena i za prošetati „starim adresama“, popiti kavu tamo gdje sam je u petnaest godina zagrebancije, dva puta po sedam i po, uglavnom pio. Nisam imao vremena javiti se svima kojima sam htio. Uspio sam isplanirati samo tri posjete, koje skoro pa nikad ne propuštam. Naravno, nenajavljeno. Volim banuti. Otišao do Bilićevih, Jovanke i Branke. Ispalo na nekoliko sati. Ozbiljnih razgovora, ofarbanih zajebancijom. Tako nekako sve skupa, prolazili su, prošli i još uvijek prolaze kroz svašta, padne lakše na želudac. I za svaki slučaj, kod Branke viski, a kod Jovanke kava. Uz tu kavu, ne ponesoh adresar, upitah Jovanku za Darinu adresu, a i za broj telefona, iako sam i kod Dare htio banuti. Na crnu čokoladu. Već iz Jovankinog pogleda shvatih da nešto ne valja. A odgovor me potpuno rasturi, proradi u meni mješavina decenijski potiskivanih tuge, jeda i bijesa. Kaže kako Mira sve to bolje zna. Zamolih da pozovemo Miru. Baš ružna priča, o pojedinostima koje ne bih. Dara je u nekom domu, u nekoj pripizdini kod Zaprešića. Posljednji Mirin pokušaj da nekako dođe do nje bio je neuspješan. Zvala je i Društvo novinara, zamolila da se i oni angažiraju, da vide gdje je tačno i kako je. Što kažu u kraju iz kojeg sam, vile očima. Ima li ko danas, makar od starohana, esnafskih kolega joj, a da nekad makar pomisli na jednu od najznačajnijih evropskih novinarki. Koliko onih i ovih današnjih zna nešto o Dari Janeković. Koliko je raznih boraca i borkinja za ljudska prava, za slobodu medija, javne riječi, uopće čulo za Daru Janeković. Smio bih se kladiti da više znaju o onoj Amampurovici. Koliko njih, u ova dva ovdašnja udruženja, iz iste su vreće kao i sva ostala u jebenom „regionu“, koja ne znaju gdje vežu, gdje driješe, a da imaju bilo kakve veze sa bilo čim što nije „svak se svojim jadom zabavio“. Nema ovdje dovoljno mjesta, možda neko nađe nekom prilikom, samo ću nabrajati. Prvog decembra, nadam se, Dara će napuniti 93 godine života i više od sedamdeset godina bavljenja novinarstvom i publicistikom. Nosilac je Spomenice ’41. Ako joj to nije falinka. Gdje je bila: Pariz, Vijetnam, Alžir, Egipat, Sudan, Uganda, Mali, Kenija, Zambija, Tanzanija, Španjolska, Poljska, Kina, Rumunjska, Grčka, SSSR, Velika Britanija, Sirija, Jordan, Irak, Libanon, Egipat, Libija, Kurdistan, Panama, Meksiko, Venecuela… Izvještaji, reportaže, intervjui, feljtoni, eseji…  Intervjuirala: Mustafu el Barzanija, S. Bandaranaike, I. Gandhi, Norodoma Sihanuka, Deng Xiaopinga, Zhu Enlaia, A. Sadata, J. Arafata (triput), M. Gadafija, A. Ben Belu, K. Waldheima, J. Broza Tita (triput), S. de Beauvoir, M. Krležu… Nagrade: Međunarodna za reportažu, Zlatno pero, „Otokar Keršovani“, „Moša Pijade“, odlikovanja za učešće u antifašističkoj borbi, za novinarski rad… Predsjednica Društva novinara Hrvatske, potpredsjednica Saveza novinara Jugoslavije… Trenutačno nigdje…  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari