Gajenje sobnog bilja zimi 1Foto: Miroslav Dragojević

Čitaoci su glasali da li da pišem tekst o utakmici Švajcarska – Reprezentacija SNS ili o nezi sobnog bilja u zimskim uslovima i pobedu je odnelo sobno bilje sa 97,8 posto glasova.

Počećemo od Čupka. Čupko zapravo nije sobno bilje, on je jelka u busenu, koju smo kupili za doček Nove 2015. i koji je zajedno sa nama dočekao ukupno pet novih godina. Kad prođe sezona praznika, mi bismo ga u martu iznosili na terasu, gde bi dominirao krajem i pravio društvo ostalim, tada živim biljkama. Tako je, dobro ste izračunali.

Poslednje dve Nove godine nismo dočekali sa Čupkom, jer je u leto 2019. Čupko naprasno preminuo. Jednog dana počele su da mu opadaju iglice i u roku od sedam dana otpale su sve. Onda smo čekali nekoliko dana da počnu da mu rastu nove, mislili smo, mitari se, ali ne – nisu počele da rastu.

Pošto je obitavao u ogromnoj saksiji, a meni leđa oslabila, sa Čupkom se opraštamo postepeno, tako što mu makazama sečemo deo po deo leša i bacamo u đubre. Ako se neko dobro zagleda, ugledaće na našoj terasi patrljak nekada divnog i čupavog Čupka, s kojim smo provodili najradosniji praznik. Posle Čupkove smrti više ne kitimo žive jelke.

Pored Čupka, u dve male saksije, na terasi se nalaze i dva leša mini ruža, od kojih nam je jedna bila baš draga, a druga je riknula već posle prve sezone. Ta prva kupljena je na Bajlonovoj pijaci 2015, cvetala je jarko crvenim cvetovima, kao blesava – i u maju i u junu i u oktobru, a onda su je napale neke jebene vaške kojima nikako nismo mogli da doakamo.

Prskali smo ih pesticidom, alkoholom, puštali gladne bubamare na njih, ali one su bile uporne, ždrale su našu posebnu mini ružu, koja dušu ispusti, odnosno svo joj lišće otpade, u leto, 2021.

Eno i nje na terasi, pored svoje mrtve drugarice, čekamo ih da vaskrsnu. A sad, živo bilje. Bendžamin. Imamo ga dve godine, a on je sve manji i manji. Možda zato što skoro uopšte nismo tu. Čami solo i gleda kroz venecijanere u drugo bilje, koje živi na nekim veselijim mestima. Zalivamo ga svaki put kad mu se zemlja osuši, ali on se ne da. Sve je sjebaniji. Možda mu treba psihijatar.

LJubičica mrtva, okej. Pored nje mini orhideja, koja uporno pokušava da se ubije, jer je stalno nalazimo na boku. Pored nje, neko čudo, koje smo dobili na poklon, ne znamo ni šta je, listovi gore zeleni, ispod crveni, kida kako raste. Kad dođemo iz skrovišta, a on sav oklembešen. Sipaš mu malo vode, listovi mu se podignu i pretvori se u pravo malo drvo iz džungle.

Japansko drvo. Ćerka od japanskog drveta moje keve. Živo je, ne znam ni ja, više od deset godina. Nekoliko puta mu je opadalo lišće, svaki put se oporavljalo. Zalivamo ga retko, skoro nikad. Zimi je kod kuće, preko leta na terasi. Sad, baš u ovo doba, trebalo bi da ga prebacimo unutra. Samo prvo da pogledam da li je živo. Živo je.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari