Od narednog vikenda, ljudi na čitavoj planeti, ophrvanoj svim i svačim, prestaće makar u naredne dve nedelje da razmišljaju o velikoj ekonomskoj krizi i nemaštini, o sukobima i ratovima među državama i među narodima. Jer u Londonu uz učešće sportista iz 204 zemlje (osam više nego što Ujedinjene nacije imaju članica) počinju Igre 30. Olimpijade modernog doba. Olimpijada je vremenski period od četiri godine, između Igara, po kome su stari Grci (770. godine pre nove ere) pravili kalendar i merili vreme. E sad, šta su to Igre modernog doba?


Odluka da se obnovi starogrčka tradicija sportskih igara zbog kojih su i ratovi prekidani, doneta je 1894. aklamacijom u amfiteatru pariske Sorbone na predlog zaljubljenika u helensku tradiciju i kulturu tada tridesetogodišnjeg barona Pjera de Kubertena. Odluka koju je donelo 79 delegata iz dvanaest zemalja, glasila je: Prve obnovljene Olimpijske igre modernog doba biće održane aprila meseca 1896. u Atini. Kažu da je Kuberten izmislio olimpijsku devizu: „Važno je učestvovati a ne pobediti.“ Osnivač modernih Igara zapravo je rekao: „Glavna svrha života nije pobeda nego borba, suština nije pobediti, nego se časno boriti.“ Već od prvih Igara međutim, praksa je demantovala ove izreke. Na Olimpijskim igrama je bilo i ostalo važno pobediti a ne samo učestvovati. Uostalom uverite se i sami. Ovo je priča o svim igrama i svim Olimpijadama do sada.

I Igre – Atina 1896. Pred 50.000 gledalaca na obnovljenom stadionu „Panatinaiko“ uz prisustvo srpskog kralja Aleksandra Obrenovića, kao jedinog stranog državnika koji je prisustvovao otvaranju, grčki kralj Đorđe I izgovara sledeće reči: „Neka Grčka postane miroljubivo sastajalište svih sportista sveta, a Atina stalno mesto Igara. Objavljujem otvaranje prvih međunarodnih Olimpijskih igara u Atini“. Među 311 učesnika najviše je bilo Grka (230) ali su doputovali i sportisti iz još 13 zemalja sveta. Zvanje prvog olimpijskog pobednika poneo je američki troskokaš Džejms Konoli sa rezultatom 13,71m. Konoli je kasnije tu slavu dobro unovčio. Prva zvezda Igara bio je grčki čobanin Spiridon Luis pobednik u maratonskoj trci (42,195 km). Ta pobeda izazvala je među Grcima toliku radost da je dotadašnji siromašni pastir proglašen nacionalnim herojem. Kralj mu je uz novac darovao i poveći kompleks zemlje, što potvrđuje da je od starta bilo važno pobediti a ne samo učestvovati.

II Igre – Pariz 1900. Kažu da su to bile najgore organizovane Igre svih vremena jer su trajale 5 meseci i osam dana. Održane su u senci Svetske izložbe, zbog koje su Francuzi podigli za to vreme čudo od arhitekture – Ajfelov toranj. Sve jedno, Igre ulaze u istoriju po prvom učešću žena. Prva olimpijska pobednica postala je engleska teniserka Šarlota Kuper koja je u finalu pobedila Francuskinju Prevo 6:1, 6:4.

III Igre – Sent Luis (USA) 1904. Prve Igre van Evrope ostaće upamćene najviše po tome što su domaćini Amerikanci prvi put prikazali svetu novu igru – košarku. Evropljani su taj sport ocenili kao besmisleno trčkaranje između dva „cegera“. Umesto Pjera de Kubertena, Igrama je rukovodio njegov zastupnik Ferenc Kemenji iz Sombora gde i danas počiva. On je u završnom izveštaju napisao i ovo: „Organizacija odlična ali posetilaca malo. To nije bilo samo sportsko takmičenje već i vašar sa silnim prevarama“.

IV Igre – London 1908. Najbolju ocenu ovih Igara dao je engleski kralj Edvard VII rečima: „Imperija je Igrama vratila poverenje i dostojanstvo“. I zaista, stadion za 90.000 gledalaca, nova borilišta za plivačka, mačevalačka, gimnastička i druga takmičenja, dala su Igrama putokaz. Prvi put takmičenja su filmski snimana. Prvi put na Igrama učestvuju i fudbaleri, u finalu V. Britanija – Danska 2:0 ali uz pomoć sudija.

V Igre – Stokholm 1912. Za nas su to igre na kojima se prvi put pojavljuju sportisti iz Kraljevine Srbije. Putne naloge za dvojicu vođa puta: kapetana Svetomira Đukića (koji je dve godine ranije u Beogradu osnovao SOK – Srpski olimpijski komitet) i konjičkog poručnika Dragutina Vojinovića, kao i za dvojicu atletičara sprintera Dušana Miloševića (kasnije odličan fudbaler BSK-a) i maratonca Dragutina Tomaševića, potpisao je lično predsednik Vlade Nikola Pašić uz reči ohrabrenja: „Držite stanje, tamo na toj konferenciji“. U predtakmičenju Milošević je imao najbolji rezultat od svih Evropljana ali priča se da su i njega i Tomaševića kao favorita u maratonu domaćini otrovali hranom, pa je Milošević odustao a Tomašević završio na 16. mestu.

VI Igre – Berlin 1916. Zbog devet miliona ljudi palih u I svetskom ratu, pretila je opasnost da sa njima umre i olimpijska ideja. Ipak, samo četiri godine kasnije Igre nastavljaju da žive.

VII Igre – Anvers (Antverpen) 1920. Sa 73 godine osvajač srebra u gađanju iz pištolja Šveđanin Oskar Jomer Svan, postaje najstariji nosilac olimpijske medalje svih vremena. Italijanski mačevaoci, braća Nedo i Artur Nadi vratili su se kući sa osam zlatnih i jednom srebrnom medaljom što je takođe bratski rekord. Igre se pamte i po debiju fudbalske reprezentacije nove države Jugoslavije, koju je takođe nova država Čehoslovačka pobedila sa 7:0.

VIII Igre – Pariz 1924. Bile su to Igre velikih zvezda: finskog atletičara Pave Nurmija (5 zlatnih medalja), američkog plivača, budućeg Tarzana Džonija Vajsmilera (3 zlata). Iz Pariza je za neke američke listove izveštavao i Ernest Hemingvej budući veliki pisac. U Parizu se prvi put na borilištima zavijorila olimpijska zastava sa 5 krugova (plavi, žuti, crni, zeleni i crveni) koji simbolizuju povezanost 5 kontinenata. Prve medalje osvajaju i sportisti iz Jugoslavije: Leon Štukelj slovenački gimnastičar – dva zlata.

IX Igre – Amsterdam 1928. U Amsterdamu je počela lepa tradicija. Upaljen je olimpijski plamen koji gori od početka do kraja Igara. Teško bolesni Kuberten šalje rekordnom broju učesnika iz 46 zemlja poruku, da ponosno nose plamen Igara i poštuju načela amaterizma. Međunarodni olimpijski komitet uvodi nova pravila o broju sportova na Igrama.

X Igre – Los Anđeles 1932. Najpoznatiji učesnik Igara u Los Anđelesu postao je olimpijski pobednik u boksu u polusrednjoj kategoriji. Zvao se Edvard Flin. Zlatni bokser bio bi međutim brzo zaboravljen da nije postao glumac i veliki filmski ljubavnik Erol Flin.

XI Igre – Berlin 1936. Zbog fašističke vlasti Adolfa Hitlera, u Međunarodnom olimpijskom pokretu se prvi put pojavila reč – bojkot. Mnoge zemlje nisu učestvovale ali ipak u Berlin je stiglo 4.069 takmičara iz pedeset i jedne zemlje. Među njima i američki crni atletičar Džesi Ovens koji je sa četiri zlatne medalje doveo Hitlera do izbezumljenja jer je pobedio njegovog „nadčoveka“ Luca Longa. Prvi put Igre prenosi televizija. Na 25 mesta u Berlinu i celoj Nemačkoj, bili su instalirani ekrani, preko kojih je Igre pratilo preko 160.000 ljudi.

XII i XIII Igre – Tokio/Helsinki (1940/44). Nisu održane zbog II svetskog rata.

XIV Igre – London 1948. Na prvim posleratnim Igrama svoje olimpijske vladavine započinju: Emil Zatopek, čehoslovački trkač na dugim stazama, Mađar Laslo Pap trostruki olimpijski pobednik u boksu, ali je najveća zvezda ovih Igara bila Holanđanka Fani Blankers Kun, majka dvoje dece. Pobedila je četiri puta u sprinterskim disciplinama. Jugoslovenska fudbalska reprezentacija i kladivaš Ivan Gubijan osvajaju srebrne medalje.

XV Igre – Helsinki 1952. Pre ovih Igara u MOK je primljen i Staljinov Sovjetski savez, tako da je na fudbalskom turniru glavni događaj bio susret Jugoslovena i Sovjeta. Jugoslavija je povela sa 3:0 i 5:1, ali je na kraju bilo 5:5 pa je igrana nova utakmica. Jugoslavija pobeđuje sa 3:1 ali u finalu gubi od tada nenadmašne Puškašove Mađarske. Taj olimpijski tim znala su i mala deca napamet: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec. Emil Zatopek je uzeo zlato na 5, 10 km i maratonu a njegova žena Dana u bacanju koplja.

XVI Igre – Melburn 1956. Pre ovih Igara u MOK je primljena Istočna Nemačka (DDR) ali je dan pred otvaranje zbog sovjetske vojne intervencije u Mađarskoj bilo mnogo otkaza (Holandija, Švajcarska, Španija, Egipat…). Atmosferu hladnog rata razbili su američki bacač kladiva Konoli i Čehoslovačka diskašica Olga Fikotova svojom pismenom molbom za venčanje. Češku atletsku „lokomotivu“ Zatopeka zamenio je „leteči mornar“ iz Lenjingrada Vladimir Kuc, pobednik na 5 i 10 km. Jugosloveni i treći put uzastopno osvajaju srebro u fudbalu a isto to ostvaruje maratonac Franjo Mihalić.

XVII Igre – Rim 1960. Zvezde rimskih Igara bili su američka sprinterka Vilma Rudolf, bokser Kasijus Klej (Muhamed Ali) i bosonogi etiopijski maratonac Abebe Bikila. Jugoslovenske zvezde postaju fudbaleri koji konačno osvajaju zlatnu medalju, kao i Radivoje Korać, prvi strelac košarkaškog turnira.

XVIII Igre – Tokio 1964. Po organizaciji i modernim sportskim borilištima, bile su to Igre za 21. vek. Ukrajinka Larisa Latinjina (SSSR) posle Melburna, Rima i Tokija, postavlja do sada nedostižni rekord sa osvojenih 18 zlatnih medalja. Jugosloveni odlični: Miro Cerar – zlato i bronza u gimnastici, Branislav Simić zlato u rvanju, vaterpolisti srebrni.

XIX Igre – Meksiko 1968. Hladni rat između dva svetska bloka polako ali sigurno pretvara Olimpijske u političke igre. Isto tako, Igre postaju scena na kojoj se sportisti bore za ljudska prava, odnosno protiv rasizma. U Meksiku to rade američki crni atletičari tako što na postolju dižu stisnutu pesnicu u toku intoniranja himne. Sport ipak pobeđuje. U gimnastici Čehinja Vera Časlavska čini čuda i pobeđuje nepobedive Ruskinje. U atletici Amerikanac Bob Bimon leti do svemirskih 8,90 m u skoku udalj. Jugosloveni takođe blistaju. Vaterpolisti konačno zlatni, Cerar ponovo najbolji na konju, košarkaši stižu do prvog srebra, ali plivačica iz Splita Đurđica Bjedov valjda ni danas ne veruje da je uzela zlato i srebro u prsnom plivanju.

XX Igre – Minhen 1972. Prvi put u istoriji Olimpizma na Igrama je proradilo oružje i pala krv sportista. U olimpijsko selo upala je teroristička organizacija „Crni septembar“ i napravila masakr. Ipak Igre su nastavljene pa je američki plivač Mark Špic sačinio venac od sedam zlatnih medalja. Jugosloveni opet dobri. Zlato su osvojili bokser Mate Parlov i rukometaši.

XXI Igre – Montreal 1976. Apsolutna zvezda Igara postala je četrnaestogodišnja rumunska gimnastičarka Nađa Komaneći. Ne samo da je na svim spravama bila zlatna nego je to ostvarila maksimalnom ocenom 10. U atletici je započela era trkača Edvina Mozesa (USA) i skakača uvis Alberta Huantorene (Kuba). Od Jugoslovena blistali su zlatni rvač Momir Petković i kajakaš Matija Ljubek kao i srebrni košarkaši.

XXII Igre – Moskva 1980. Igre su definitivno postale žrtva dva vojna bloka: istočnog i zapadnog. Zbog upada sovjetskih trupa u Afganistan, Amerika se stavila na čelo zemalja koje su bojkotovale Igre u Moskvi. Dva zlata za Jugoslaviju osvojili su bokser Slobodan Kačar i košarkaši.

XXIII Igre – Los Anđeles 1984. Bila je to jugoslovenska zlatna bajka. U odsustvu zemalja iz Istočnog bloka, čak sedam zlatnih medalja i to: rukometašice, rukometaši, vaterpolisti, kajakaši Ljubek – Nišavić, rvači Šaban Trstena i Vlado Lisjak, kao i bokser Antun Josipović. Tome treba dodati još četiri srebra i sedam bronzi. Zvezda gimnastičke dvorane bila je Meri Lu (USA), a na atletskom stadionu blistali su Amerikanci Edvin Mozes (400pr) i Karl Luis u sprintu.

XXIV Igre – Seul 1988. Konačno, nema više bojkota i Olimpizam postaje globalni događaj. Seul ulazi u anale i po tome što je ukinuto pravilo o obaveznom amaterizmu pa na Igrama učestvuju i tzv. profesionalni sportisti. To je dovelo i do povratka tenisa u Olimpijski program. Nije ga bilo još od Pariza 1924. Za nas je zanimljivo da je prvu tenisku pobedu zabeležio Boba Živojinović u prvom kolu protiv Danca Kristensena. Igre se pamte i po velikim dvobojima najbržih ljudi sveta Karla Luisa (USA) i Bena Džonsona (Kanada). Džonson zbog dopinga biva diskvalifikovan i tako najavljuje novo sportsko zlo – nedozvoljenu stimulaciju. Poslednji nastup sportista Jugoslavije obeležili su strelci, pre svih Jasna Šekarić, Goran Maksimović zlatnim medaljama. Olimpijski pobednici su i vaterpolisti.

XXV Igre – Barselona 1992. Zbog raspada Jugoslavije na Igrama učestvuju samo pojedinci iz Srbije i to pod Olimpijskom zastavom. Sankcije UN izbacile su sa Igara sve naše ekipne sportove. Raspadom Sovjetskog saveza i Čehoslovačke, u Barselonu dolazi veliki broj novih zemalja pa je postignut rekord po broju zemalja učesnica (169). Amerikanac Karl Luis je na vrhuncu svojih moći a u tenisu pobeđuje Nemac Boris Beker.

XXVI Igre – Atlanta 1996. Na stotu godišnjicu obnavljanja Igara, pada novi rekord: 10.318 sportista i 197 zemalja. Prvi put više nego što UN imaju članica. Tridesetpetogodišnji Amerikanac Karl Luis skokom udalj od 8,50 osvaja zlato i završava karijeru kao najuspešniji učesnik Olimpijskih igara modernog doba. Bila mu je to deveta zlatna medalja i četvrti uzastopni trijumf u istoj disciplini. U tenisu pobeđuje Andre Agasi. Za Srbiju Aleksandra Ivošev (SRJ) u gađanju MK puškom uzima zlato a košarkaši srebro. Na scenu prvi put stupaju i odbojkaši sa bronzanom medaljom.

XXVII Igre – Sidnej 2000. Na ulasku u 21. vek Australija kao domaćin postavlja novi rekord. Učestvuje 10.551 sportista iz 199 zemalja. Medalje osvajaju sportisti iz čak 80 zemalja što je takođe rekord. Doping u sportu postaje tema dana naročito u atletici. Ispostaviće se da su do trijumfa uz pomoć nedozvoljenih sredstava došli: američka sprinterka Merion Džons, sprinter Tim Montgomeri, grčki trkač Kederis i sprinterka Tanu. Britanski veslač Stiv Redgrejv sa petom uzastopnom pobedom na pet Igara postaje najuspešniji svih vremena. Odbojkaši iz Srbije (tada još SRJ) postaju olimpijski šampioni.

XXVIII Igre – Atina 2004. Posle 108 godina Igre se vraćaju kući. Tome u čast olimpijski plamen je štafetom, prvi put obišao celu planetu. Pada i rekord po broju učesnika: 11.099 sportista iz 201 zemlje. Olimpijski stadion „Spiridon Luis“ nazvan po prvom pobedniku maratonske trke 1896. kao i svi drugi objekti, prava su umetnička dela arhitekture. Na starom stadionu „Panatinaiko“ bio je cilj maratona. Pobeđuje Italijan Stefano Baldini. Najuspešniji učesnik je američki plivač Majkl Felps sa šest zlatnih i dve bronzane medalje. Srbi (SCG) sa dva srebra (Jasna Šekarić i vaterpolisti) praktično nezapaženi.

XXIX Igre – Peking 2008. Ogroman potencijal najmnogoljudnije zemlje na planeti Kine, prikazan je na najlepši način preko Olimpijskih igara. Glavni stadion „Ptičje gnezdo“ i plivački „Vodena kocka“ ostali su kao arhitektonska čuda 21. veka. Virtuelne scene sa otvaranja Igara takođe. Na scenu stupa novi najbrži čovek planete Jamajčanin Jusein Bolt. U plivanju Majkl Felps postaje sumnjivi rekorder sa osam zlatnih medalja (jedna više od Špica 1972.) jer je u trci na 100 m delfin proglašen pobednikom iako se na podvodnoj slici lepo videlo da je Srbin Milorad Čavić prvi dotakao cilj. U svakom slučaju povratak Srbije na olimpijsku scenu posle 96 godina obeležen je tim prvim olimpijskim odličjem Milorada Čavića, ali i bronzom Novaka Đokovića u tenisu. Bronzu su osvojili i vaterpolisti Srbije. I ne zaboravimo u Pekingu je postavljen rekord sa 204 zemlje učesnice.

XXX Igre – London 2012. Od ovog leta London će biti jedini grad na svetu koji je tri puta bio domaćin Igara. Biće to sasvim sigurno kulminacija više od 1000 godina starog, olimpijskog slogana: Više, brže, jače. Što se naših sportista tiče, Srbi po ko zna koji put lažu sami sebe. Kada u Londonu budu slavili, kako zvaničnici kažu stotu olimpijsku medalju, znajte da ih do sada nema više od 65. Ostalo je kićenje slovenačkim, hrvatskim i sl. perjem. U svakom slučaju – neka Igre počnu!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari