Eto, čak je i Crvenu zvezdu tamo negde 1982/83. vodio nekakav trenerski trijumvirat (Ostojić, Đorić, Šekularac). Daleko od toga da su to bili baš mnogo teški dani za Zvezdu. Jednostavno, bio je to kratak prelazni period između dva trenera – Stankovića i Zeca, period smene generacija, ali to su i sezone kad je Partizan bio suveren – s generacijom Mancea, Varge, Đelmaša, Rojevića…

Doduše, nije to bio trijumvirat istorijski bitan kao onaj jakobinski sa Robespjerom ili ona dva čuvena iz starog Rima; prvi sa Cezarom, Pompejem i Krasom, i drugi sa Antonijem, Lepidom i Oktavijanom, ali je ipak u formi bio neki trijumvirat.

I nije da sad kraduckam Đorđa Vukadinovića, koji predviđa novi srpski trijumvirat, jer o tom obliku vlasti govorkalo se i pre četiri godine, pa sam i sam dao tada blagi doprinos tim razglabanjima. Tadašnji lider naprednjaka Tomislav Nikolić je, za projektovani „prelazni period“, kao moguće rešenje predložio upravo neku vrstu trijumvirata koji bi vodio Srbiju i u kome bi, logično, bili Tadić, Nikolić i Koštunica. U stranačkoj konfiguraciji to bi se preslikalo na koncentracionu vladu, koja bi vodila državu do sledećih parlamentarnih izbora. Prema tom Nikolićevom predlogu, u takvoj vladi ne bi bilo mesta za Dinkića (kako to danas zvuči smešno). Pošto naprednjaci nisu zlopamtila, kako je tada zborio njihov lider (doduše, po tome je dosledan jer i danas tako zbori), u takvoj vladi bi bilo mesta za Dačića i SPS (kako to danas zvuči vizionarski).

Bar je istorija više puta pokazala da nema baš toliko srećnog trijumvirata, i da tu na kraju neko ambiciozniji i veštiji mora da preuzme inicijativu; sa većim ili manjim posledicama za ostala dva saputnika. Čak i ako namere nisu perfidne, racionalizacija tehnologije vladanja, interesi birokratije, pretorijanaca, finansijskih oligarha, spontanost i strukturalni odnosi u onome čime se vlada, po svojoj logici nameću nečije liderstvo. Možda smo tada bili mnogo mali pa se baš ne sećamo najbolje, ali nam se čini da je u onom Zvezdinom trijumviratu glavni ipak bio Ostojić. Šeki se, doduše, najviše šetao do aut-linije, Đora je imao svoje ambicije, sva trojica su uglavnom sedela na klupi zajedno. I sve je to pomalo bilo presedanski simpatično. Niti bi se Zvezda kasnije oporavila da nisu stigla pojačanja tipa Mrkele i Elznera. Za to jednostavano trebaju pare koje sredinom osamdesetih nisu bile veliki problem.

Naša bogata fudbalska istorija pamti i trijumvirat Dejan Savićević-Vujadin Boškov-Ivan Ćurković, koji je neuspešno vodio reprezentaciju 2001. Doduše u terminologiji Saveza to se zove „komisija“.

Ali, dobro, ako fudbal ne pamti velike trenerske trijumvirate, politika ih pamti dovoljno. I to vrlo filigranski projektovanih. Čak je i Sovjetskim Savezom, dakle u režimu lične vlasti, u jednom periodu vladao neobičan trijumvirat – Brežnjev, Kosigin, Suslov, da bi se vremenom Brežnjev ipak izdigao iznad formalnog vođstva prvog sekretara. Relativno dugo je opstajao i „mladi i lepi“ crnogorski trijumvirat Momir, Milo i Sveto. Epiloge znamo. Da baš ne preteramo, ali u jednom trenutku poznih osamdesetih uprkos enormnoj popularnosti, činilo se da je i Slobodan Milošević u nekom trijumviratskom aranžmanu – sa Borisavom Jovićem i Bogdanom Trifunovićem. Milošević jeste bio neosporni lider, mada je tada bilo utisaka da su Jović i Trifunović više partneri nego puke marionete, te da se u kadrovskoj kombinatorici vuku pragmatične rokade u rasponu od Socijalističkog saveza radnog naroda do Federacije.

Kad je Nikolić 2009. predložio trijumvirat sa Tadićem i Koštunicom (hitro odbačen od potencijalnih partnera), znao je da sam čin njegovog pravljenja znači da je lider naprednjaka već postao prvi među jednakima, uprkos tome što bi Tadić i dalje bio predsednik države. Negde, tih dana pre četiri godine, govorilo se i o trijumviratu Mlađana Dinkića, Čedomira Jovanovića i Nenada Čanka, kao osveženju i mogućoj budućoj hit vlasti. S obzirom na današnju svežu vladu Srbije, ni to nije tako frankenštajnovski izgledalo.

Slutimo li to i mi novi trijumvirat Dačić-Vučić-Dinkić, kao najoptimalniji (i jedini mogući) način tehnologije vladanja u ovom trenutku? Možda, ali pod uslovom da apstrahujemo poziciju i uticaj predsednika Nikolića, koji postaje sve jači time što se sve više striktno pridržava ustavnih ovlašćenja, a što je, priznaćete, prilično neobično. Ili neobično vešto.

Što bi rekao klasik sociologije Emil Dirkem, u sadašnjoj vladajućoj skalameriji postoji mehaničko, ali za sada ne još i organsko jedinstvo. Da bi se ono postiglo moraju se ispuniti personalni i idejni interesi. Lukrativne ne pominjemo iz pristojnosti da ne bi pre famoznih sto dana zazvučali pakosno. Vučić i Dinkić moraju emotivno da prevaziđu (što izgleda uspešno čine) problem robijaškog dresa pokazanog sa skupštinske govornice, dok Vučić i Dačić moraju da prevaziđu i problem „Kalemegdanske terase“ kad je mirenje DS i SPS „u dva bola“ srušilo Vučićeve dogovore sa SPS u tom prestižnom beogradskom restoranu oko vlasti u glavnom gradu. Odnosi Dačića i Dinkića (ako je uopšte tu i bilo problema) već su prešli u fazu simpatija kad je lider SPS Dinkićeve Regione zamislio kao optimalnu kompenzaciju za izbacivanje LDP-a iz neostvarene koalicije sa DS.

Ali, pragmatični političari očas posla mogu da prevaziđu sujete, a da sitne pakosti ostave u arsenalu makar zbog međusobne kontrole i ravnoteže strahova. Poznajući svu trojicu sumnjamo da će njihovi odnosi grljenja i durenja biti infantilni kao odnosi Velje i Mrke, na primer.

Na idejnom planu, stvari su prilično konfuzne. Socijalno odgovorni Dačić svoj levi populizam moraće da trenira sa Dinkićevom svešću da mi odavno živimo u kapitalizmu. SNS je za sada u hermafroditnom položaju što se tiče idejnog rada. Bitniji su kadrovi i nada da su uverljivi kad pričaju o pravdi i odgovornosti. Njihova kadrovska rešenja u Vladi ne iritiraju baš onoliko koliko su dušmani očekivali. Sa Rasimom su obezbedili bokove, a sa ponudama Milici Delević, Goranu Ješiću i Vuku Jeremiću dali viziju budućnosti koja mora da utera zebnju Dačiću i Dinkiću. Pakosna čaršija čak naklapa da će novi ministar spoljnih poslova samo da čuva mesto Jeremiću, pa će posle možda da ode i u Kinu čak.

Kad se u vrhu (ne celom) DS shvatilo da velika koalicija i nije tako loša, i da su oni spremni, bilo je kasno. Čak i za bar dve bitne zapadne ambasade koje su to možda najiskrenije želele. Stanje „samorefleksije“, kako bi jedan važan strani diplomata okarakterisao psihičku mapu neočekivanih gubitnika, uzelo je danak. Pad je slobodan, a Mićunović jeste možda veliki štrumpf DS, ali ipak nije padobran, niti ručna kočnica.

Da li je moguće da najviše vere u stabilnost Vlade (ume sa parama, a to citiramo bez dvosmislenosti) nudi šesti na izborima – Dinkić. Kao što je istorija pokazala inercija trijumvirata je da bar jedan teži da se izdvoji. Mada, ovaj može biti neobičan i po tome što će se pažljivo čekati ko će se izdvojiti u raspletu kod demokrata. Ili se ova trojica pre toga baš toliko zavole da sve drugo bude manje bitno. Mislite trosmisleno!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari