Imperativ opstanka uređenog društva, antipoda „balkanskoj krčmi čija su svetla pogašena“ nalaže usaglašavanje oko minimuma neophodnog za pristojnu razmenu mišljenja: argumentima osporavati argumente drugoga, a ne napadati ličnost sagovornika; poštovati činjenice; i ne kršiti elementarnu etičnost.

Zbog otvaranja prilično neprijatnog poglavlja 30, ovih dana se ponovo sporimo oko genetski modifikovane hrane (GMO). Jedni su oholo za GMO jedni oholo protiv. I jedne i druge teško je mirno slušati. Ima i onih, srećom, koji se trude da, i mada su odlično upoznati sa svim lošim stranama GMO, kažu svoje mišljenje tako da ostanu etični prema struci iz koje dolaze, prema narodu kojem pripadaju, i da kao odgovorni ljudi uprkos svemu ne šire paniku, što u Srbiji danas nije mala stvar.

Tako naš genetičar svetskog renomea dr Miodrag Stojković iznosi svoj stav da iako je pritisak modernog čovečanstva za povećanu proizvodnju hrane stalno prisutan, (zbog populacije 2050. će nam trebati 70 odsto više hrane nego što danas proizvodimo) „to ne znači da to treba po svaku cenu i zarad dobiti industrije i različitih lobija da se desi. Naročito ako nismo svesni eventualnih posledica ili još gore ako te posledice nismo u stanju da na vreme predvidimo i sprečimo“. Stojković podseća da najveću kontroverzu ova tehnologija doživljava kada je reč o proizvodnji genetički modifikovane hrane, kukuruza ili soje, na primer, koji su otporni na herbicide, kao što je to radio gigant „Monsanto“ koji je prodat Bajeru za 66 milijardi dolara, što govori da je ovo ogroman posao, za neke posao budućnosti i velikog profita.

Iz ovoga je poprilično jasno šta naš ugledni genetičar misli o GMO. Ipak, kada ga pitaju da li je GMO opasna po zdravlje ljudi, Stojković ne odgovara ostrašćeno, već iznosi argumente. Podseća kako su mišljenja podeljena. Nabraja studije koje ukazuju da je reč o hrani štetnoj po ljudsko zdravlje, ali pošto se pouzdano ne zna kakav je efekat GMO hrane po ljudski organizam, „veliki broj zemalja ne dozvoljava proizvodnju i upotrebu ili reguliše obeležavanje hrane koja je nastala putem genetičke manipulacije. Sigurno je da su potrebne dugoročne studije da bi se utvrdilo da li genetička modifikacija hrane ima ili nema posledice po zdravlje“. Na pitanje da li je ova tehnologija donela išta dobro, genetičar Miodrag Stojković kaže: „Naravno da je ova tehnologija donela i dobroga, jedna od njih je bakterija koja proizvodi insulin (preparat Humulin) za lečenje šećerne bolesti.“ Zvuči pošteno, odgovorno, stručno i promišljeno. Ovakav argumentovani stav o GMO (ili recimo o vakcinaciji) nekako nije popularan, nije politički poželjan u Srbiji.

S druge strane, ostrašćeni, a ako ne baš ostrašćeni ono pamfletaški pristup ovoj ozbiljnoj temi mnogo je poželjniji, što je vidljivo u gotovo svim medijima. A ako je suditi po Dnevniku Javnog servisa, što manje naučne, a što više – izraziću se pleonastički – popularne populističke argumentacije, tim bolje.

Tako se u izdanju od srede, u podužem prilogu na temu otvaranja 30 poglavlja mogao čuti i ovakvo stručno izlaganje: „Mi jedemo kokoške, jedemo teleće meso, pa nismo postali ni telad ni kokoške, jedemo njihove gene“, izjavila je dr Gordana Šurhan Momirović. Vesela nauka u stripu, zar ne? Mnogi su se laici nasmejali i konstatovali da zbilja nismo postali ni telad ni kokoši te se tu svaka dalja rasprava o štetnosti GMO odmah može zatvoriti, a samim tim i poglavlje trideset smatrati nespornim. (Možda ostaje sporno, nekima, još samo to što će Srbija kada dozvoli GMO morati da raskine sporazum sa Rusima, ali naš predsednik putuje u Moskvu te se i taj problem tu negde i završava).

Isti je slučaj sa javnim, usudiću se da kažem, sramnim tretmanom teme o vakcinaciji. Međusobne diskvalifikacije i omalovažavanja kao i začuđujuće apsolutno neprihvatanje niti jednog kontraargumenata (sa obe strane prisutno), ili, potpuno odsustvo empatije prema roditeljima čija su deca, želeli mi to da prihvatimo ili ne, doživela hendikep nakon vakcinacije. Dalje od toga, nažalost, nije se otišlo.

U Biblijskoj priči o Vavilonskoj kuli kaže se da su nekada ljudi govorili jednim jezikom i svi su se razumeli. No, kako su odlučili da grade kulu koja bi dosezala nebo, Bog Jehova ih kazni tako što je učinio da odjednom počnu pričati različitim jezicima, pa se više međusobno nisu mogli razumeti. Tako je gradnja kule obustavljena. A nerazumevanje među ljudima ostalo do danas.

Ova višeslojna metafora upozorava nas na to da je oholost sklona padu, ali i na to da za konsekvencu oholost ima duboko međuljudsko nerazumevanje. Šteta je neprocenjiva. Vratimo se na prvi pasus. Dok još imamo vremena.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari