Nesporazumi u BiH, i u odnosima Srbije i Hrvatske s BiH, posledica su kompromisa u uspostavljanju ravnoteže između etničkih principa i potrebe da formira novo jezgro centralnih institucija.

Jugoslavija se raspala zbog slabosti federalne vlade koja nije imala snage da obuzda separatiste i unapred svrstanu JNA. Beograd i Zagreb pokušavaju da redefinišu svoje interese u BiH mirenjem načela državnog jedinstva i novog etničkog preuređenja. I kao da domaće međusobice nisu dovoljne, razgradnja dejtonske BiH otvorila je prostor Turskoj i Rusiji koje su podelile sfere uticaja izvozeći nemir, nestabilnost i ekstremizme. Ukoliko, u tom smislu, približavanje Vučića i Čovića uzima u obzir da je BiH postala marioneta dalekih i opasnih namera, njihovo portnerstvo bi moralo razmatrati strategiju izlaska iz krize koja bi višeslojnom regionalnom integracijom dopustila zavađenim plemenima da se, revitalizacijom jednoga većeg dela jugoslovenskog prostora, osećaju slobodno i bezbedno. U slučaju unutrašnjih odnosa u BiH to bi bili jačanje i demokratizacija centralnih institucija, reforme lokalne samouprave, konsenzus o EU i NATO integraciji, i odustajanje od kvislinških namera, na svim stranama. Ali samo Srbija i Hrvatska mogu ponuditi mehanizme revitalizacije jugoslovenskog prostora, međutim, takve politike ne samo da su nepopularne i omražene, nego ih nema u relevantnoj političkoj ponudi.

Zasad, i dalje, sve izgleda tako, da smo zaista skuvali čorbu, od koje ne možemo ponovo napraviti akvarijum.

I unutrašnja politika Srbije posledica je nerešenog statusa BiH i Kosova, u koje smo sudbinski zagledani bez ideje kako da pomognemo sebi samima. Prokletstvo balkanskih spojenih sudova upućuje na uzajamnost u kojoj se krize prelivaju s jedne na drugu stranu, a razlike se potiru sličnostima sačinjenim od sistemskih slabosti i klimavih naravi. Fašizacija Srbije, i s desna i s leva, potvrda je slabosti institucija i nemogućnosti da se vlast i opozicija dogovore o ubrzanju briselskog procesa i EU integracije. Svaka vlast pokušava da manipuliše ekstremističkim grupama kako bi kontrolisala društveno-političku marginu, svaka opozicija manipuliše ekstremizmima kako bi usijala javnost i preuzela kormilo vlasti obično ne menjajući gotovo ništa. Tadić se okliznuo i pao upravo na toj razini svih svojih petljancija. Pretnje novinarki N1 Mariji Antić, koja je u skladu s javnim interesom raskrinkala jednoga uvoznog neofašistu-neomarksistu, potvrda su slabosti institucija čija je osnovna namena zaštita javnog interesa. Već pola godina javnost tupo odumire u realitiju napuhanih veličina u PSG, koji su zaposeli mrzitelji Zorana Đinđića i Aleksandra Vučića. Fašizam je odsustvo svakog života koji nije obuhvaćen kultom ličnosti. Počeli su snimati i filmove o sebi, dok se i taj trust mozgova nije izvoleo ponuditi nijednu novu političku ideju, nijedno rešenje za sve naše krize, sa izuzetkom reminiscencija na ideologiju „Trećeg metka“ i poziva na „pristojnost“ u čorbi koja se krčka već tri decenije, i nikako da je skinemo s vatre.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari