Siguran dokaz da starim je to što sam doček 2018. provela s tanjirom u krilu, puneći ga i prazneći brzinom dotad meni nepoznatom.

Sa tog prazničnog food jama otišla sam kad je borba između komandi mog mozga i odbijanja tela da izvrši zadato, pronađe obližnji krevet pa u njemu ostane bar solidno radno vreme, postala nepodnošljiva. Mozak je od 23h vikao: Spavanje!!! A telo je sedelo, pričalo i jelo… Koliko je mozak bio oštriji, toliko je ruka brže pravila krugove od stola do tanjira pa do usana. Psihološki pakao!

Siguran dokaz, dalje, da mi je sve postalo sve jedno je to što sam već prvog dana tekuće godine (mrzovoljna pošto me je superego kinjio zbog premalo spavanja) iz stana izbacila sve novine, časopise, intervjue koje sam čuvala… Stvarnost je, kako kažu političari s obe strane, ono što vidimo kad otvorimo prozor. Novinarska je obrada, prepuna grešaka najrazličitije prirode, napornih digresija, ponavljanja… često dosadna. Guta mnogo vremena, gotovo kao more popularnih serija u koje morate biti upućeni ako planirate da izađete među ljude. Po navici, i valjda zato što sam sklona ritualima, gledam jutarnji program na N1… Međutim, i s toga moram da se skinem… Čega se igra Dodik, čega Amfilohije, ko će s kim da se zavoli pred izbore…. Palo mi je na pamet ovo: ne bi bilo loše da delegacija srpske opozicije, u jednom avionu zbog uštede, uz rizik da se ukrcaju celi a iskrcaju u delovima, ode na audijenciju kod Trampa pa da on kao vrhovni vladar svih odluka (bezbednosnih, geostrateških…) prelomi ko će biti kandidat za gradonačelnika, jer ovakvo šibicarenje u umornim glavama može da dovede do tolike konfuzije da se izbori prespavaju ili zaokruži nepoželjno. Tramp je savremeni Solomon, osim toga dugme mu je veće od Kimovog, iako ne crvenije, što govori o sigurnom alfa političkom mudracu.

Pošto sam se rešila svoje višegodišnje literature s ograničenim informativnim, pritom vrlo kratkim rokom trajanja, navalila sam na knjige. Bez misterije, bez opterećujuće radnje, bez napucane drame, stil koji jasno podseća na Prustov (malo, ipak, od njegovog slabiji, što znači ovovremeniji jer mi svakako više nemamo kapacitet za pisce Prustovog kalibra)… Knausgor: „Moja borba“. Lepo je napokon čitati stranice brižljivo pisane, čitati opušteno, bez stalnog razmišljanja o tome gde je istina i gde postaviti granice jeftinoj manipulaciji.

Ne znam da li je povratak knjigama takođe dokaz da starim… Možda. Protiv starenja borbe nema, ali protiv lošeg štiva ima. Zato, „Moja borba“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari