Šta je s našim osećanjima 1

Tokom vikenda u Beogradu je održan svetski kongres psihoterapeuta. Tema kongresa bile su socijalne traume. Koje je bolje mesto za diskusije o socijalnim traumama u Evropi od Srbije?

Organizacija je bila odlična, predavanja jako zanimljiva, bez izuzetka. Pitala sam se sve vreme zašto se na RTS-u prenosi ludnica u skupštini, koja učvršćuje i produbljuje naše neuroze i podgreva negativna osećanja, umesto da se ponudi sadržaj koji će pomoći da ljudi bar otkriju i razumeju svoje emocije, ako ne baš da izleče posledice života u Srbiji.

Ah, da… u znanju je opasnost! To je verovatno odgovor na pitanje.

Sedela sam, slušala o ratovima, poplavama, ozbiljnim tragovima koji ostaju u našem psihološkom biću i prenose se na naredne generacije, o kolektivno nesvesnom i preda mnom je iskrsao set pitanja. Sva mogu da se smeste u jedno, ono koje sebi ne postavljamo, koje nam ne postavlja niko: šta ja osećam? Jedni nas optužuju za genocid, drugi nas optužuju da nismo dovoljno nacionalno zainteresovani, treći da smo nacionalisti itd… Da li nas je neko pitao, bez predrasuda, bez osude, onako ljudski, došao i pitao nas šta osećamo? Trebalo bi da izaberemo stranu, ne bi trebalo da budemo po strani, trebalo bi da imamo svest o svojim delima, ili delima koja su počinjena u naše ime… OK, ali kako? Tako što ćemo da zavrnemo ventile svojim emocijama i da slušamo razne istine (ili „istine“) pa da stičemo mišljenje. Čudno je koliko su upravo oni koji se zalažu za jednaka prava za sve prigrabili sebi ulogu sudija pa neke emocije prihvataju, a neke osuđuju, tako neke ljude prihvataju, neke osuđuju…

Kakve ovo veze ima sa popularnom kulturom? I te kakve!

Kada slušam osudu, imam veoma pomešana osećanja. Osećam stid, tugu, krivicu, ali posle krivice (zato što je nametnuta) i ljutnju. Sigurno u ovoj emotivnoj zbunjenosti nisam usamljena. Ja ću nastaviti da istražujem osećanja i načine prevazilaženja onih teških, a neko će se uključiti u nacionalističke grupe, recimo, i svoju će ljutnju osloboditi kroz agresiju prema onome iz „drugog“ tabora. A „Drugih“ uvek ima (nezavisno od toga da li se delimo prema polu, nacionalnoj pripadnosti, boji kože, fudbalskom timu…).

Pitala sam jednog od predavača da li možemo da izlečimo rane. Samo ako budete pametniji, rekao je. Ponovo sam se setila skupštine i shvatila da nam zadugo nema pomoći. Pitala sam ga i kako vidi situaciju na Balkanu. Svaki narod ima istoriju nasilja, ne prihvatam koncept kolektivne krivice, odgovorio je. Ni ja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari