Pavle Simjanović
Tamo negde 1996. godine imao sam sedamnaest godina i nisam baš znao koju muziku slušam mada su moji prijatelji voleli metal, Novi talas i Novi primitivizam a roditelji Otisa Redinga i jednom sam pušio travu sa čuvarem gimnazije i u određenom periodu sam čitao isključivo Hemingveja (otud, je l’, i konstrukcija ove rečenice) i nekako mi se svideo kraj knjige „Za kim zvono zvoni“ kada onaj tip za koga ne mogu da se setim kako se zvaše ali znam da ga je u filmu koji nikad nisam gledao igrao Gari Kuper umre onako besmisleno ali vredno i na žurkama mog odeljenja se slušalo
Zlatko Paković
Danas slavno, ime Stefana Vlajkovića prvi put se pojavljuje u štampi krajem prošle godine, u napisima povodom dodele stipendija Fonda za mlade talente, istaknuto među tek tri-četiri od 414 blistavih imena budućih srpskih studenata na renomiranim stranim univerzitetima. U dnevnom listu Politika, od 28. decembra, o budućem doktorandu i asistentu Tehnološkog instituta u Cirihu, piše: „Za Stefana svi kažu da je budući političar ili diplomata.“
Svetislav Basara
Uzalud behu sve nade moje, cenjeni publikume, izgleda da od našeg nanosatelita neće biti ništa, a naše se visoke vazdušne vlasti taman pripremile da na aerodromu istaknu još jednu dobrodošlicu, pored već postojeće „welcome to land of champions“. Da su nam zvezde bile naklonjenije, putnike namernike bi mogao sačekivati ovakav, recimo, tekst: Dobrodošli u zemlju hrabrih istraživača svemira. Ali izbor je sada sužen. Preostala je samo okolnostima najprimerenija državna marketinška sačekuša: „dobrodošli u zemlju prevaranata“. Ali ona ne laska nacionalnoj sujeti. Šampioni, a prevaranti, ne mere to, idi, beži...
Dragoljub Petrović
Eto vidiš, sinko, šta politika može da napravi od čoveka - otme se uzdah svakome ko ovih dana na televiziji ugleda Dragišić dr Zorana, predsedničkog kandidata Pokreta radnika i seljaka. Dok još nije odlučio da se kandiduje za predsednika, Dragišić je bio ugledan bezbednosni ekspert - bolje je znao planove Al Kaide od samog Osame, više se razumeo u tajne „zemunskog klana“ od Vlade Budale, a dok su pratili njegova izlaganja na TV među članovima mafije uvek je provejavalo pitanje - otkud ovaj momak zna sve o nama? Ko nas to cinkari? - pitali su se u mafiji.
Svetislav Basara
Ladies and gentlemen, fasten your seatbelts, slećemo na beogradski aerodrom da vidimo čudo neviđeno, poslednji krik srpske rodoljubive domišljatosti. Juče mi jedan drugar, koji je na povratku iz belog sveta sleteo u zračnu luku „Nikola Tesla“, reče u telefonskom razgovoru da su vazdušnodesantne vlasti naše zemlje, ponosne na aerodromsku zgradu, zapandrčile poveliki pano na kome je namolovana sledeća dobrodošlica: WELCOME TO LAND OF CHAMPIONS.
Aleksej Kišjuhas
Žorž Sorel je bio kontroverzni francuski filozof i teoretičar, upamćen po delu „Razmišljanja o nasilju“ iz 1908. godine. Ovaj sin bankrotiranog trgovca vinom sebe je nazivao socijalistom, ali je i pre i iznad svega opravdavao - nasilje. Naime, insistirao je na potrebi za generalnim štrajkom kao metodom borbe, ali je tvrdio da uspeh u svrgavanju nepravednog poretka pre svega zavisi od mogućnosti za stvaranje katastrofalnih, nasilnih situacija. Nije verovao ni u kakve neminovne gradualne promene, pišući o značaju ljudske volje, direktne akcije, odnosno stalnog angažmana ljudi na terenu. Nasilje je jednačio sa životom, kreativnošću i vrlinom, tvrdeći da samo ono može da spasi svet od varvarstva. Isuviše radikalno? Verovatno. Ali mu se ne može osporiti - autentičnost.
Borivoj Erdeljan
Namera Nemačke i Francuske da obnove - makar samo na trideset dana - kontrolu nad sopstvenim granicama, koja je šengenskim sporazumom odavno ukinuta, tumači se čak „podrivanjem jednog od značajnih simbola Evropske unije“ i demonstracijom nepoverenja u briselsku „porodicu“. Analitičar nedeljnika Špigl, prenaglašenim akcentom, piše o „mogućem prilogu upokojenja EU“.
Dva događaja u svetu sporta minule nedelje bila su najupečatljivija, međusobno potpuno različita, a ipak nevidljivim nitima jako povezana. Preminuo je Noletov deda Vlada, a poslovično hladni zapadni svet je posredstvom suza Novaka Đokovića shvatio da život nije samo novac, da postoji i ljudska emocija, saosećanje (Nadalovo žalovanje u svlačionici) i uprkos svim stereotipima o Balkancima, Noletov iskorak u svet visoke civilizacije.
Safeta Biševac
Kako piše kolega iz Bijelog Polja Kemal Musić, bjelopoljski Romi nisu 8. aprila slavili Svetski dan Roma. Nije im niko branio, štaviše premijer i vlada Crne Gore im čestitali, ali tamošnji Romi ne prihvataju „novokomponovane“ praznike već se drže Đurđevdana. „Za Đurđevdan, skupljamo se da budemo složni. Dan Roma je nova moda i ja to do sada nijesam čula, a imam 65 godina. Mi to u Bijelo Polje ne slavimo, samo ovi Romi i Egipćani u Podgoricu“, objašnjavala je Marija Božović.
Svetislav Basara
Ibrete se neki moji poznanici zašto ne komentarišem političku avanturu Đorđa Vukadinovića, koji se hrabro stavio na čelo liste NOPO, a na to me je podsetio i dragi kolega Vasić. Neki zlobnici čak šire glasine da sam se uplašio dugogodišnje robije koja mi preti po Vukadinovoj tužbi, ali to su sitne duše koje ne znaju da ja, poput Tita, Ćosića i Koštunice, priznajem samo sud moje partije.
Borka Pavićević
"Mister Mak", naslov je filma o Dušanu Makavejevu, što ga je za RTS režirao Dragomir Zupanc, a naslov ovoga teksta mogao bi biti svaka reč ("retkojebci", kritički će Makavejev o cenzorima, ili rečenica "Iskrena borba za levicu i socijalizam", Vojin Dimitrijević o filmovima Makavejeva, i o njemu lično) izgovorena u ovom filmu, a sve u skladu sa čudesnom sekvencom ispod Brankovog mosta u Beogradu sa koga se romski trubači nadsviravaju i nadvikuju sa Makavejevim i Rambom Amadeusom, ploveći u čamcu.("Tako je to kada se sretnu hrabrost i inteligencija, plus talenat", reče Rambo, "jedinstven čovek", kaže Makavejev)
Cvijetin Milivojević
Nisam od onih koji bi da lažno morališu. A i lepo je već rečeno da posvećenim čistuncima i nije mesto u politici. Mogu, za početak, da promene profesiju.
Svetislav Basara
Objektivni politički analitičari nestrpljivo su očekivali gostovanje Čede Jovanovića i Dragana Đilasa u Utisku nedelje da bi iz tamo „rečenog i prećutanog“ izveli svoje dalekosežne zaključke. Dok čekamo objavu njihovih dubokoumnih i objektivnih analiza da mi vidimo šta ja, subjektivni analitičar, imam da kažem o tome.
Boris Jašović
Ovih se dana bavim analizom predizbornih poruka sa uličnih bilborda. Pokušavam ukratko, što bi semiolozi rekli, da dekodiram njihovu sadržinu. Radim to za svoju dušu, dok se u GSP-ovom autobusu taljigam na relaciji kuća-posao i obratno. I verovali ili ne, uspevam u tome. Mislim na ubijanje vremena semiologijom. Tajna je, po svemu sudeći, u multipraktičnom karakteru poruka kojima nas sa reklamnih panoa zasipaju stranački prvaci ("lideri s bilborda" u novogovornom prevodu). Najpre, poruke nisu tako dosadne kao što se na prvi pogled doimaju. Zatim, otvaraju dosta prostora za filozofsko promišljanje društvene stvarnosti. I na koncu, no ne i manje bitno, dopuštaju mogućnost raznovrsnog tumačenja.
Kampanja preglasnih, ali praznih reči, laži i obmana, kampanja koja predstavlja bezočno vređanje zdravog razuma i buvlju pijacu vulgarnosti i licemerja primiče se svom finalu. Pamtiće se kao kampanja sa puno kandidata, političara i bez imalo politike. Većina plakatiranih i bilbordovanih do nebesa uzdiže svoje uspehe, ovi na vlasti, ili svoje planove, ovi željni vlasti, pominjući kilometre puteva, mostove (čak tri!), škole i obdaništa, kao da to plaćaju od svoje dedovine, a ne preskupim kreditima, nakon nameštenih tendera. Uobičajene poslove bezočno uzdižu na nivo lične žrtve, a nepoštovanje zakona, nedostatak građevinskih dozvola i nezakonito trošenje budžeta pokušavaju da predstave kao patriotsko herojstvo.