Dragan Vujadinović
Ova nesnošljivo drske tropske vrućine, "usred Srbije, gde im mesto nije", definitivno udarile u glave. Raje i političara. Pogotovo na vrelom beogradskom asfaltu.
Svetislav Basara
Of, lele, lele! Prosu se onomad po beogradskoj čaršiji i mahalama kataklizmična vest da je Sanda Rašković Ivić izbačena iz DSS-a. Odmah sam znao da se tu radi o klasičnoj dubari. A kako sam znao?
Svetislav Basara
Osvanu i subota, dan za kulturno uzdizanje i - kako se to visokoparno kaže - preispitivanje tradicije. Čitam ovih dana po kulturnim rubrikama novinčina serbskih da je u takozvanom Pozorištu na Terazijama izbila pogolema afera. V čjom bilo djelo? Eh, v čjom? Kokan Mladenović - koji je u rečenom pozorištu napravio iha-ha sjajnih predstava - beše se sa pozorišnim menadžmentom dogovorio da na scenu postavi "Koštanu" Bore Stankovića. I šta?
Zoran Panović
Sećate li se sprdnji kako je Tuđman čekao Džordža Buša starijeg ispred WC-a da bi ga zamolio da nešto uradi za Hrvatsku? Tako se Milošević nikada ne bi ponizio, kao što nije hteo da primi ni američkog ambasadora Zimermana, kamoli da na vreme počne da traži zapadnog patrona Srbije, kao što je katoličkoj Hrvatskoj to bio Hans Ditrih Genšer, ili ranije pravoslavnoj Grčkoj Valeri Žiskar D'Esten. Sad bar znamo da bi Vučić, ako treba za Srbiju, Angelu Merkel čekao bez blama ispred WC-a, kamoli Obamu.
Ivan Džidić
Svak je svakom, uglavnom svom, slag’o kajle, što strateške, što taktičke, pa je jedan epilog za strateške, ne vraćaju se, drugi za taktičke, vraćaju se. I eto fino etnički čistih prostora.
Vladimir Jokić
Drugog dnevnikPONEDELJAK, 3. avgustEto me s jaranima u Guči. Lijepo smo putovali, nigdje nikakvoga belaja. Smjestili se na kraj kasabe, u avliji Miralemovog ahbaba kad je ono Miralem šverco benzin preko. Umili se, skockali, pa, tako napucani, krenuli u život. Avdo, Miralem, Sejo i ja pod šatru kod Zaima na pivu, a Enes, Ibro i Fuad da učine đir po mjestu.
Božidar Mandić
Sve opravdane činjenice brzo nas demantuju čim poverujemo u njih. Ovo je vreme brzih promena, brzina nam ne dozvoljava da budemo u pravu. Ona se povećava a prostor sužava. Ideje su pritisnuta sa dva vodenička kamena koja melju ljude.
Aleksej Kišjuhas
Ljudi obično ne znaju da mi nismo jedini ljudi koji su ikada živeli na planeti Zemlji. Ili znaju, ali to do kraja ne skapiravaju. Da, upravo tako, čovek nije jedina ljudska vrsta koja je ikada postojala. To jest, živa bića koja su pripadala rodu Homo bila su brojna i raznovrsna, a mnogi od tih ljudi živeli su pored nas ili čak uz nas same, Homo Sapiense. Slike evolucije ljudske vrste iz udžbenika za osnovnu školu ili sa interneta obično predstavljaju niz nekakvih pogrbljenih majmunolikih stvorenja koja se vremenom sve više uspravljaju i na kraju dospevaju do čoveka, jednog jedinog i jedinstvenog.
Borka Pavićević
Kako se vrućina ponovo zahuktava kao ilustracija govora Baraka Obame o neodloživosti borbe za očuvanje planete Zemlje koja je još uvek plava, pokušaću da raportiram kako je na temperaturi dnevnoj od šesnaest do osamnaest stepeni, a noćnoj trinaest, četrnaest na ostrvu Justero jedan sat, uključujući i trajekt, od grada Stokholma u Švedskoj.
Svetislav Basara
Jednoga dana - koji uopšte ne mora biti daleko u vremenu - kada Đole Vukadinović zasedne u pustolinu u Nemanjinoj kao premijer, toplo ću mu preporučiti da na položaj popečitelja kulture postavi Andreja dr Fajgelja, bivšeg direktora novosadskog Kulturnog centra koji je nedavno razdirektorisan i koji u tome, očigledno, vidi prste antisrpske zavere. Šta još Fajgelja preporučuje za visoku funkciju u vladi bivšeg poslaničkog kandidata Stranke Vlaha? Kako šta? Prekjučerašnji članak u Smajlovićkinom tabloidu katastrofično naslovljen "Etničko čišćenje u srpskoj kulturi".
Nikola Samardžić
Ako je Jugoslavija ostala u nepovratnoj prošlosti, trebalo je napustiti i logiku njenog razbijanja koja je osnova svih aktuelnih međunacionalnih nesporazuma. Naizgled paradoksalno, cepanjem komunističke Jugoslavije čuvao se komunizam
Zlatko Paković
Prošlo je dvadeset godina od izgona preko 200.000 Srba iz Hrvatske, uglavnom u Srbiju. To je više od punoletstva, a obe države, i to republike, Srbija i Hrvatska, ne samo da su još uvek politički nezrele nego su i politički maloumne. Ovog svečarskog i traurnog 5. avgusta (zavisi, dakle, odakle se gleda na jedno te isto tragično iskustvo), obostrano su to dokazale bez premca: jedna vojnom paradom, druga - naređenim lamentom sirena za uzbunu i crkvenih zvona.
Natalija Dević
Na jučerašnji dan pre dvadeset godina 250.000 Srba proterano je iz Hrvatske. Prisiljeni da beže iz svojih domova, sa svojih polja, ognjišta, zgarišta, u nepreglednoj koloni koja je tog 5. avgusta pred "Olujom" išla ka Srbiji ostavili su sve: svoje žive i mrtve, budućnost, nade, uspomene.
Nina Savčić
Novi Pixarov animirani film. Radnja je smeštena na dva međusobno zavisna, neraskidivo vezana polja: u unutrašnji emotivno-mentalni prostor junakinje i u spoljašnji svet, stvarnost po kojoj se devojčica Rajli kreće. Od trenutka kad je prvi put otvorila oči, njenim reakcijama rukovodi pet emocija. Prva se pojavila Radost, žuta, ushićena, vetropirasta, ubeđena da je gazdarica rudimentarne emotivne komandne table. Pridružila joj se Tuga, plava, zdepasta, analitična, na ivici depresije. Celu družinu čine još neurotični Strah, dežmekasta Ljutnja i elegantno Gađenje, koje bi devojčicu trebalo da čuva od loših izbora.
Svetislav Basara
Održa se, dakle, "pobedonosna" parada u Zagrebu. Nisam je blagoizvoleo pogledati na televizoru - tu stvar više ne uključujem - ali su mi oni koji su je videli rekli da je, u koreografskom smislu, bila vrlo slična onoj koju je naš "državni vrh" prošle godine upriličio Vladimiru Vladimiroviču, čoveku čije lično obezbeđene ima više vojnika i veću vatrenu moć od združenih vojski Srbije i Hrvatske.