Boris Jašović
E, da su Grci imali jednog Aleksanda Vučića, ne bi danas bili u krizi, reče ministar rada Vulin u Nišu, u okviru redovnog izlaganja na temu odbrane lika i dela predsednika vlade Republike Srbije. Tako se Vulin definitivno učvrstio kao Vučićeva verizija Tomine Stanislave Pak. Name, kad god predsednik države Nikolić malo nakrivi Drinu, njegova savetnica za medije, Stanislava brže-bolje krene da je ispravlja (što je u redu). S druge strane, kad god Vučić nešto ispali kako ne treba, kao ono za dve leve noge Partizanovih fudbalera, eto ga ničim izazvan ministar rada da pojasni, objasni i uzjasni u čemu se sastoji Vučićev doprinos istoriji čovečanstva. Gde bi nam kraj bio da je iz Edenskog vrta, umesto Adama, iskoračio Vučić sa knjigom em-em-emovskih reformi u naručju? Tako bi nekako izgledao Vulinov najnoviji "šta bi bilo kad bilo” panegirik vođi.
Svetislav Basara
To što u tim kartama, u Politikinom ukrštenim rečima - i u bedekerima, ako ih još ima - piše Beograd - Zagreb 400 km, to, pomislih, ne znači ništa, verovatno nikada ništa nije ni značilo, pogotovo ništa ne znači sada, kada se zajedno sa prostorom sve ubrzanije raspada i vreme. Jeste se na prostoru bivše Jugoslavije rasparčanom, preciznije - straćenom, na teritorije novih državica, sve nekako suzilo, sve sprčilo, nije mi to, rekoh već, promaklo, ali se, paradoksalno, istovremeno sve i udaljilo, malo to ko opaža, četiristo kilometara pa četiristo kilometara. Kakvih četiristo kilometara? I šta je uopšte četiristo kilometara?
Svetislav Basara
Tek kasnije, kada se otrov greha kao kuga raširio po dušama, ljudi su u svemu počeli da vide otrov, iako je u suštini vrlo malo supstanci zaista otrovno, naravno ako se ne preteruje. Po današnjim idiotskim standardima otrovnosti, inhaliranje dima samo dvaju nekadašnjih ubitačno jakih cigareta drava bilo bi dovoljno da usmrti odraslog čoveka, u ona vremena, kada se nije puno polagalo na otrovnost, ljudi su godinama pušili po tri, četiri paklice drave dnevno i ništa. Neki od tih pušača starog kova još uvek su živi, mogu posvedočit, ako zatreba, ako ne poumiru dok se ne vratim iz Zagreba.
Dragan Vujadinović
Završismo četvorobrojnu priču o Smederevu. Pod šifrom "Vujo kuje, narod ga (ne) kune". Bi sve onako kako su mi dobro upućeni rekli da će biti, davno pre "raspleta". Što drugim rečima znači da je Esmark bio "trojanski konj" za "naše". (Ima dosta "naših" i među strancima). Slično kao kad su naše firme kupovale neke ostrvske kompanije sa čudnim i nerazgovetnim imenima. Iza kojih su, kad su se "stranska" imena dešifrovala, stajali sve naši. Mujo i Haso, Petar i Pavle. Bre, ako proradi druga "visoka peć", neka uzme ko hoće. Da se jednom "narod" smiri. Počesmo da sanjamo nekakvu ogromnu peć i okolo vatru. Kao što smo već u "serijalu" rekli, naša kolumna je skeptična.
Miloš Mitrović
Američke trupe, stotinak komandosa, povlače se iz bezbednosnih razloga iz Jemena. Stejt department traži "trenutni prekid svih unilateralnih i ofanzivnih vojnih akcija" i navodi da podržava predsednika Mansura Hadija kao jedinog legitimnog predstavnika Jemena.
Vladimir Jokić
Prošle subote, u igrokazu s prologom i epilogom „Alisa u zemlji čuda“, javili smo da je predsednik Srbije, master Toma Nikolić, imenovan za protektora Evropske akademije nauka i umetnosti u Salcburgu i da je master Toma, zahvaljujući, izjavio: Ovo priznanje je čast ukazana celokupnoj našoj akademskoj zajednici za kontinuirani i viševekovni doprinos korpusu evropske i svetske naučne i umetničke misli.
Zoran Panović
Pre neko veče na državnoj televiziji premijer Vučić se ponovo žalio na ovdašnji mentalitet; kako god da uradiš ne valja - i ako se slikaš, i ako se ne slikaš, na primer. Ali, evo jednog poučnog primera: Godine 1994. poveo Slobodan Gavrilović (u to vreme najbliži saradnik) Zorana Đinđića u selo Prijevor kod Čačka na osveštavanje temelja buduće Crkve Svetog Đorđa. Malo pre toga Đinđić je dao negde izjavu da je ateista, a koju je Gavrilović ocenio kao marketinški lošu. Ovo je, inače, bila prva liturgija kojoj je Đinđić prisustvovao u životu. U Prijevoru su bili i princ Tomislav Karađorđević i budući patrijarh Irinej, tada vladika niški. Dobro, znam da mnogi današnji ljubitelji Đinđića ne vole ovakve priče jer remete njihovog imaginarnog Đinđića koga su napravili za svoj alibi, ali šta da se radi, kad je istinito i kad se Đinđić bar trudio da upozna Srbiju. Pa izdržite do kraja čak i ako više verujete onima koji su suflirali Oliveru Frljiću nego Gavriloviću.
Božidar Mandić
Uvek je kultura bila uzvišeni ponos društva. U robovlasničkom društvu, u feudalizmu, u kapitalizmu, komunizmu... Danas smo svedoci strašne degradacije kulture. Ona postaje smog viđenog u kome se ništa ne vidi. Potrošačko društvo neće da je kupi, već samo da proda. No, još strašnija pojava za kulturu je pojava "nekulture u kulturi". Unutar same kulture pojavilo se poniženje. Započeo je rat jednih protiv drugih na najbeskrupulozniji način. Uništi prvog do sebe da bi ti uspeo. Kultura sama izdaje kulturu. Kulturu treba odbraniti. Umetnici ne treba da se plaše stvaranja.
Svetislav Basara
Ni izbliza se svet nije ovako rapidno raspadao u vreme moje mladosti. U to vreme, pomislih, ljudi su štedeli na svemu, pa i na prostoru, i to tako što se bez naređenja i preke potrebe nisu vrzmali po njemu, a država je - malo propagandom, malo represijom - išla na ruku toj štedljivosti. Razdaljina, recimo, između kasabe u kojoj sam živeo i Beograda, glavnog grada Jugoslavije, iznosila je, danas tričavih, sto osamdeset kilometara, a onda se svima činilo da je beskonačna, nesavladiva takoreći.
Aleksej Kišjuhas
Mekdonalds u Banjaluci je pre par nedelja ugasio svoje žute lukove, spakovao burgere, krompiriće, kečape i krastavčiće, pokupio pinkle i otišao nazad u američki san. Tačnije, tamo gde je zarada moguća. Međutim, vest da je zatvoren ovaj kultni i kontroverzni, a usput i prvi i jedini američki restoran brze hrane u Republici Srpskoj (uzgred, isto se dogodilo i u Tuzli prošle godine), dočekana je sa orgazmičkim oduševljenjem.
Borka Pavićević
Od kako je raskopana Autokomanda, a biće da je to već treći mesec, treći mesec kako se popravljaju tramvajske šine, od "Pinka" kako građani već odavno nazivaju autobusku i trolejbusku stanicu "Bolnica Dragiša Mišović", kako zvanično kaže glas u prevoznom sredstvu kada vas poziva da "očitate svoju kartu", "do grada", ili do Slavije vozi samo autobus 42, okolo i naokolo. Kako se onda narod okupi na stanici u većim količinama, čekajući i raspitujući se, uvek ima iznenađenih (gde su drugi autobusi), pruža se prilika za javne razgovore, ili za javnost, i razne teme se ispostavljaju između čekača, ima se šta čuti, mada ne verujem da bi to bilo uputno za vlast jer toga nema u medijima. Svih tih tema i mišljenja građana.
Nataša B. Odalović
"MUP apeluje: 'Građani, ne bacajte bombe u kontejnere.'"
"Snajperista teroriše Novi Sad: 'Žena mi je gledala TV, a metak joj je prošao pored glave.'" "Snajperista rešeta gde stigne, meštani u strahu." "Krvavi obračun u pabu." "Krvava nesreća: Dečaka udario..." "Krvavi pir monstruma..." "Vozač GSP brutalno pretučen palicom..." "Ubijen taksista i sveštenik koji je prišao da pomogne..."
Zlatko Paković
Evo nastavka! Kako je i rečeno, prijatelji, dobri poznanici i pozorišni moji saradnici okupili su se u zrenjaninskom Zelenom zvonu, u petak trinaestog, da, dan posle dvanaestogodišnjice ubistva premijera Đinđića, održe javni pomen, ali apel, na koji sam ih s ovog mesta opomenuo, niti su potpisali, niti su pomenuli. Koji apel?
Svetislav Basara
Hrvatska je bar smogla snage da nacrta svoje granice i pomirila se sa permanentnošću bosanskog prisustva u svom uterusu, strpljivo kruži Hrvatska oko Bosne, kao mačka oko miša, na sve načine okoliši i zaobilazi, za razliku od Srbije čije su granice postavljene daleko izvan granica njenih mogućnosti i još dalje izvan granica razuma, a postojeće liče na razvaljeni seoski plot, ili na nešto još gore. Srbija zapravo liči na stvorenje bez kože, izloženo infekcijama bacila najsmrtonosnijih društvenih bolesti, odavno iskorenjenih u ostatku sveta, sa izuzetkom nekolicine državica na Rogu Afrike, Da bi svoje ad interim granice, po nahođenju načisto pomahnitalog istoričara Pekmeščića, proširila do krajnjih granica njegovog ludila, Srbija je postojeće granice prepustila stihijama i slučaju, u Srbiju nekontrolisano ulazi i iz Srbije nekontrolisano izlazi ko god hoće i kad hoće, privid kontrole na graničnom prelazu Batrovci-Bajakovo nikoga, ne bi trebalo da zavara, osim Hrvata zbog kojih je i napravljen.
Svetislav Basara
O kakvom suverenitetu, zapitah se, sanja Republika Hrvatska sa Republikom Bosnom zabijenom do balčaka u samo srce, da ne upotrebim težu reč, njene državnosti? Da li je, pomislih potom, iko u Hrvatskoj, a i drugde na prostoru bivše Jugoslaviji, ikada video mapu Sjedinjenih Američkih Država ili Ruske Federacije i izvukao pouku iz zastrašujuće kompaktnosti američkih i ruskih teritorija? Da li bi SAD i Rusija bile moćne države, kakve jesu, u slučaju da se neka Bosna približi na puškomet Moskvi i Vašingtonu, veliko je to pitanje?