Dragoljub Petrović
Preteča kancelarije za brze odgovore nastala je u Zemunu za vreme vlasti radikala, kada je Pinki, posle Tita, video i Vučića. Premijer Vučić je, naime, tada bio direktor Hale Pinki, a sedište radikala nalazilo se nekoliko stotina metara dalje, u zgradi Magistrata. Zemunci su često primećivali premijera Vučića kako iz pravca Pinkija trči ka Magistratu centralnim gradskim ulicama, i to ne samo kada se održavao Beogradski maraton.
Svetislav Basara
Znate kako ide ona pesma - Ramo, Ramo, druže moj, da li čuješ jecaj moj. Tako nešto. Ne sećam se baš tačno. Bilo je to jako davno kad sam poslednji put bio na Ibarskoj magistrali. Elem, drug Rama nam konačno došao u - zbog drona vaktile odloženu posetu - i u startu se poneo kao dron. Napravio pičvajz. Sličan onom koji je napravio dron.
Safeta Biševac
U vreme pisanja ovog teksta, premijer Albanije Edi Rama obilazio je Preševo, a srpski radikali su se (ponovo) spremali za povratak u Beograd svog lidera Vojislava Šešelja. Dva događaja nemaju direktnu vezu, ali mnogi smatraju da predstavljaju ozbiljne izazove, neki tvrde da su čak i pokušaj destabilizacije vlade premijera Aleksandra Vučića.
Pavle Simjanović
Bilo je i ranije pokušaja dugogodišnjeg, čak višedecenijskog praćenja junaka koje na kraju završi jednim, samostalnim delom, uglavnom dokumentarnih, mada je Majkl Vinterbotom od 2007. do 2012. godine snimao u etapama igrani film "Everyday", no, nikada to nije uspelo na nivou eksponiranosti i hitičnosti kao u slučaju filma "Boyhood" Ričarda Linkletera.
Borivoj Erdeljan
Nesavladivo 35-godišnje iransko-američko nepoverenje, netrpeljivost i neprijateljstvo povremeno prate sveže naznake o skrivenim diplomatskim dodirima, koje se odmah sa obe strane žustro odbacuju ili pokazuju kao nepouzdane.
Duško Bogdanović
I kao da je sve apsolutno normalno, kao da smo u vremenu u kojem ovdašnji žurnalizam doseže svoje profesionalne vrhove, uočavam - iz različitih pobuda i sa različitim očekivanjima isprovociranu - čudnu strku i frku, posebno u televizijskim kućama, u njihovim, zapravo, informativnim segmentima, sasvim da budem precizan.Panika u parku vesti - da cinično izmenim, a potom parafraziram naslov onog sjajnog filma Džerija Šacberga.
Svetislav Basara
Izrezilih ja onoliko Slavoljuba, neslobodnog radikala, zbog ilegalnih prelazaka granice između - umal ne rekoh SR Srbije i SR BiH - kad ne lezi vraže - proradi mi rđava savest, opsetih se da sam se i ja jednom - hm, da l samo jednom? - našao u pograničnom nepočinstvu. V čjom bilo djelo? Tamo negde, leta devedeset osme, devedeset devete, ne hvatajte me baš za reč, navrati me đavo da odem na bajinobaštansku plažu zovomu Rača. A kad si već na plaži - šta da radiš nego da se sunčaš i kupaš? Budući da đavo nikada ne spava, istog dana je na plažu Rača navratio i mog druga Ljubišu Divljaka. Pa šta da urade dva stara druga kad se nađu na Drini nego da donesu jednoglasnu odluku da Drinu preplivaju. Iz kog razloga? Iz istog onog zbog kojeg se belosvetski dilberi penju na Mont Everest. Ne da im đavo mira. Eto zašto.
Cvijetin Milivojević
Prošlog vikenda išao sam u Osvjenćim da obiđem „nemački nacistički koncentracioni logor smrti Aušvic - Birkenau“ (kako glasi njegovo puno ime), pa sam ovu kolumnu pisao u petak, upravo na datum kada su Nemci slavili rušenje Berlinskog zida i ponovno ujedinjenje.
Boris Jašović
Podne je, a Diogen zvani Pas, svećom traži čoveka po atinskom trgu. Već je prepešačio boga oca kilometara, ali mu potraga očigledno ne ide kako treba. „Pas mu... ne možeš naći čovjeka u ovolikoj masi, pa da si sam Zevs!“, žesti se Diogen, nekako više za sebe.
Svetislav Basara
Ajde da malo udarimo po zajebanciji. Dosta nam je valjda više srpskih podela. Kao što vas pre neki dan diskretno obavestih, idoh prošlog vikenda na bajagi detoksikaciju od interneta, ali - kao i sve dobre stvari - i ova kratko potraja, pa u neko doba - što no se kaže - siđoh u domicilnu Bajinu Baštu, da danem dušom, da prenoćim, da vidim drugove, da se raspitam šta sanjaju, šta im se događa, a šta imaju u sušarama, pa ujutru, ako Bog da - put pod noge.
Miloš Mitrović
To se valjda zove ironija sudbine: Haški tribunal rešio je da odluku o puštanju Vojislava Šešelja na slobodu posle gotovo dvanaest godina „suđenja“ donese baš na rođendan njegovog pokojnog prijatelja Milovana Ilića Minimaksa u čijim je TV emisijama često gostovao.
Pavle Simjanović
Glavni ako ne i jedini utisak koji ratni film valja da izazove kod gledaoca (isključujući direktno propagandne, snimljene dok ratovi traju) je da se oseća srećnim što sam nije i najverovatnije neće učestvovati u događajima te vrste, te da taj osećaj bude praćen uzbuđenjem i zabavom.
Dragan Vujadinović
Došlo vreme za suočavanje. Cifre sadašnje sa obećanim. I sa prošlim. Prezent protiv perfekta i aorista. By the way, potpuno se slažem sa predsednikom Asocijacije malih i srednjih privrednika, koji pre neki dan predloži donošenje zakona kojim se zvaničnoj politici zabranjuje upotreba perfekta i futura.
Svetislav Basara
Trebalo mi je izvesno vreme da odgonetnem poruku grafita izgrebanog na dupetu zgrade na koju puca pogled sa moje terase, koja mi - oprostite mi na učestalosti reči „koje“, „koja“ - ne služi ni za koji Crven Ban, osim da ponekad izađem na nju, bajagi da bih se nadisao, a u stvari da bih - dok je to još dozvoljeno - popušio cigaru „na svežem vazduhu“. Koji je, takođe da oprostite, svež do mog Crvenog Bana. Ali, ajde, dobro.
Duško Bogdanović
Pretpostavljam da ste na nekoj od ovdašnjih televizija odgledali, u radijskim vestima čuli, ili u novinama pročitali, izveštaj sa „rasprave“ o stanju u domaćim medijima - sa posebnim osvrtom na (ne)postojanje (auto)cenzure u istim - upriličenoj na sednici Odbora za kulturu (sic!) i informisanje srpskog parlamenta? Uz članove Odbora - one iz opozicionih redova, ali i one koji sede u klupama predviđenim za vladajuću većinu - toj sesiji, prisustvovali, po posebnom „partijskom“ kriterijumu, odabrani gosti.