Svetislav Basara
Vanredna situacija, cenjeni publikume! Zovu me iz redakcije Danasa. Moram promptno da pišem kolumnu za ponedeljak. Razlog: u svetu nedelju neće biti struje do pet po podne, pa moraju da prelome novinu koliko danas. Da li će mi prekovremeni, tj. prevremeni rad biti plaćen? Čisto sumnjam? Da li ćete vi biti u toku s događajima? Takođe čisto sumnjam! Kaskaćemo za događajima. Ej, more, dva dana u Srbiji - to je vreme dovoljno za smenu epoha.
Miloš Vasić
Koliko ja razumem, nije nikakva sramota biti Bosanac; naprotiv. Sada će neki Bosanci i mnogi Zagrepčani dodati da se to ne odnosi na Hercegovce, ali to je drugo. Bosanac je pre svega geografsko određenje, ali i mentalitetsko, što je poznavaocima teme važnije. Bosanci dolaze u više podvrsta ili pasmina: Bošnjaci, nekada Muslimani sa velikim M; Srbi, Hrvati, Jevreji, Jugosloveni, neopredeljeni itd. Ali - svi su oni Bosanci (osim Hercegovaca) i ne vidim u tome nikakav problem, a ne vide ga ni oni, većinom.
Dragan Vujadinović
Znamo šta treba, ne znamo kako. Što je isto kao da ništa ne znamo. I sve tako. Već decenijama. Eklakantan primer - poljoprivreda. Najveća šansa, možemo da hranimo pola Evrope, selo je naše more, samo Ruse da hranimo pa nam više ništa ne treba, deset milijardi evra izvoza. Na rečima tako. Na delu - pusta sela, zaparložene parcele, osušene šljive, sveprožimajući korov, ostareli i iznemoćali seljaci, dve milijarde izvoza puna kapa.
Svetislav Basara
Eh, šta ti je istorijski narod! Čim se malo udaljim od sudbonosnih tema, čim u tekstu nema najmanje dva mrtva i nekoliko ranjenih, komentatorluk – to jest elita istorijskog naroda – odmah negoduje. A da zašto me Panović plaća (kamo sreće da je kasa kod njega!), a da zašto, ako to već džumhurbaškan čini, i ja krštavam jariće i zašto – konačno – Tomu Akvinskog zovem Akvinski (prezime mu bajagi ima veze sa vodom), a ne Toma Rakijski jer bi mi to – smatra jedan od najznačajnijih srpskih komentatora – više išlo uz imidž. Rekao bi čovek – ma, pusti luzerska lupetanja.
Zoran Panović
Uvek kad je gadno oko Kosova, i na terenu i duši, a kad se misli o budućnosti, treba se vratiti Kremanskom proročanstvu. Ako je uteha, tamo piše da ćemo mi (Srbi) biti u grdnoj zavadi sa jednim narodom (koga će biti ko mrava) i to na jugu u odnosu na nas, ali da će doći vreme kada ćemo se izmiriti - vreme kada će oni živeti tamo, a mi (pazite sad!) i tamo i vamo.
Borka Pavićević
Na glavnom subotičkom trgu, gde je devedesetih bila fontana, zelena i živa, danas je još jedna rotonda sa spomenikom Jovanu Nenadu u sredini. Spomenik je nekoć bio postavljen uza zid kuće u proširenom delu trga, ili ulici koja vodi ka Radničkom univerzitetu u kome i dalje radi Boško Kovačević (Otvoreni univerzitet), kandidat za predsednika pokrajine Vojvodine između „jogurt“ revolucije i kasnijih „dešavanja“ čini mi se (ako se dobro sećam da je njegov „greh“ bio u odlasku na razgovor sa Stipe Suvarom). Onda je na scenu stupio Radoman Božović.
Aleksej Kišjuhas
Na početku, par detalja iz ličnog života. Kao detetu, ovom kolumnisti i sociologu nije bio najjasniji koncept međudržavnih granica. Naime, sa roditeljima se znalo odlaziti u Mađarsku u šoping i prelazak granice je uvek pratila određena misterija i neobična ozbiljnost. „Obrati pažnju, sine, sada smo na granici“. Pa, ipak, kroz prozor zadnjeg sedišta očevog automobila, stanje stvari sa obe strane famozne granice je za dečji um bilo identično.
Vladimir Jokić
skeč– O, gospodine Avramoviću, vi ste već tu.
Božidar Mandić
Ako gledate, nećete ništa videti. Ako okrenete glavu, bićete izopšteni. Eto, takva nam je epoha! Puna kompleksa da može posedovati vlastito mišljenje, ona s lakoćom tera intelekt ka masovnim (kolektivnim) zabludama. Daleko je Zlatno doba, jer gvožđe ne želi da se odrekne superiornosti. Rđa čini da taj metal ne bude pretvorljiv u svetlost. Zvek napretka je sve evidentniji. Ujedinili su se novac i militarije. Sve češće po ulicama zatičemo naslove: Otkup zlata i sve češće čitamo o prodaji oružja. Čovekov um je toliko zakazao da se više ni ne priseća šta znači reč - poetika. Tu gde jesam, nisam. Tamo gde bi pobegao, ne postojim.
Nataša B. Odalović
„Naše mladenačke ideje o angažiranom umjetniku su definitivno mrtve. Nema više alternative, nema bunta, rock’n’roll je davno umro. Sve je kooptirano od onoga što smo u mladosti zvali establishment. Danas se traže poslušni robovi, a ne ljudi koji misle. Ti su opasni i nepotrebni. Oni su tretirani kao luđaci, neprilagođeni, teški, „negativni“, oni zaustavljaju „napredak“. Ne bih voljela danas počinjati.“ (Mira Furlan, 2012)
Svetislav Basara
Auh, cenjeni publikume. Izgleda da me je pregazilo vreme. Ne idem više u korak sa događajima onako čilo kao nekada. Promiču mi važne stvari. Može biti da u tome udela ima i frenetična fokusiranost na kosovska priključenija.
Zlatko Paković
Po ko zna koji put za nepune tri godine otkad je postavljen na keju uz Nišavu, oskrnavljen je i simbolima Trećeg rajha išaran spomenik Šabanu Bajramoviću, da ovog puta tako unakažen stoji i govori već mesecima a sve do onog časa kad se, kako je to obnarodovao gradonačelnik Niša, utvrdi, posle raspisivanja tendera, koji od ponuđača zaslužuje taj časni zadatak da prekreči simbole pod kojima je diljem Evrope u nacističkoj najezdi stradalo pola miliona Roma, te da spomeniku vrati sjaj i slavu skromnosti u kojoj je i podignut.
Svetislav Basara
Kad ono beše, ima dve-tri godine, na ovom sam mestu pisao da se sa jezikom nije igrati, da, nadalje, činjenica da svako zna da govori uopšte ne znači da svako zna i da misli i da mnogi belaji nastaju iz pogrešne upotrebe jezika, stručno nazvana terminološka zbrka. I šta da vam kažem? Komentatorluk me je momentalno bacio u sprdnju.