Zatvor slobode 1Foto: Privatna arhiva

Čitanje sižea u festivalskim programima često je jedini spas od par sati izgubljenog vremena.

Stoga, uglavnom prolećem tih nekoliko rečenica, koliko god da su nepouzdane, ponekad nastale poput igre gluvih telefona, od jednog do drugog festivala i jezika, prepisane od strane ljudi koji film nisu gledali. „Lepotu i prolaznost“ odabrao sam, pak, po zgodnom terminu projekcije i tako blaženo neobavešten zapravo mogao da pojmim najveći kvalitet filma te u potpunosti budem razoružan pred njegovim tematskim blokovima.

U prvom segmentu filma fotograf Sven Markart i model Dominik Holenstajn (umetnički pseudonim Dome), oboje oko 55 godina starosti, serijom fotografija nastavljaju zajednički rad započet u Berlinu sredinom osamdesetih. Pre i posle slikanja, prelistavaju knjige ili arhivirane fotografije od pre trideset i pet godina. „Šta je sada sa njom?“, pita Dome kada vidi fotografiju devojke u crnom mantilu, sa zalizanom kosom, fotografiju nalik nečemu iz „Voga“ ili njemu srodnog modnog časopisa.

„Imala je saobraćajnu nesreću, bila je u komi… Sada je u invalidskim kolicima“, odgovara Sven, na starim fotografijama sa „čirokanom“ i šminkom, danas prekriven tetovažama i pirsinzima. Koji minut pre ili kasnije Sven će govoriti o svom odnosu prema simbolima životnog stila, te da je sebe dok je bio mlad zamišljao u mercedesu i da ni mrtav ne bi nabavio dačiju. Odakle sad dačija?

Poenta je, bez predznanja o filmu, prvih dvadesetak minuta gledanja strugao sam svoj mozak iznova postavljajući pitanje, „U kom su to delu Berlina ovi pankeri iz osamdesetih živeli?“. Jedna fotografija ulice sa ladama i trabantima mi je dala odgovor, pri čemu su automobili na fotografiji sitni i ne toliko bitni, osim nekome poput mene ko panično traži odgovor na pitanje mesta radnje. I, onda, na polovini, ili pre u poslednjoj trećini filma, Dome usputno ispriča ponešto o „glupim Štazijevcima koji su im dosađivali“, prešavši u sledećoj rečenici na neku drugu temu.

Dva motiva mi se čine bitnim, uslovljena subjektivnim tumačenjem gledaoca sa teritorije bivše Jugoslavije. Naime, pojedinačni ekseri bili su raznovrsni ali, po mom ubeđenju, poklopac sanduka dotične federacije bio je sačinjen od iluzije o posebnosti.

Mi nismo ni Varšavski ni NATO pakt (koji nas je, gle čuda, uključivao u svoje frontovske planove za slučaj Trećeg svetskog rata); mi smo, u glupo podeljenom svetu, pronašli svoj genijalni model postojanja; jugoslovenska fudbalska liga je četvrta po kvalitetu u Evropi, JNA je takođe bila ukrašena drvenom medaljom, pop-rok scena, valjda, treća; nama su dolazili Sofija Loren i Ričard Barton (povraća mi se kada neko to važnim tonom kaže po milioniti put)… DŽon Lendis u jednom intervjuu, prisećajući se svog iskustva kao trećeg pomoćnika režije u „Kelijevim herojima“, opisuje trenutak kada voz prelazi italijansko-jugoslovensku granicu kao ulaska u sivilo, sa naoružanim ljudima na sve strane.

U svom stilskom, pojavnom obliku, SFRJ nije bila mnogo drugačija od Istočne Nemačke, zbog čega se ljudi sa setom i prisećaju crvenog pasoša sa kojim ste mogli da otputujete bilo gde, jednog od „placebo“ efekata koji su i doveli do propasti. U „Lepoti i prolaznosti“ vidimo da je i NDR, poput SFRJ, imala alternativnu scenu, sa akterima koje su, ponovo poput SFRJ, partijske birokrate u sivim odelima zanimale samo u slučajevima kada su im ometali rad i zabavu. Jugoslovenske „njuvejvere“ politika je počela zanimati kada je već bilo kasno, a i tada je na „Beogradskom proleću ’92.“ Svjetski Mega Car bolje od Milana Mladenovića sažeo krik očaja: „Nećemo da zabavljamo biračko tjelo. Jebem vam mater!“.

Motiv br. 2 „Lepote i prolaznosti“ predstavlja pitanje, „šta je bilo posle?“. Sven umetnost, ranije usmerenu ka spolja, okreće ka sopstvenom telu, počinje da radi u berlinskom noćnom klubu kao izbacivač (predstavljeno faktički, kao fusnota, dok bi u nekom oskarovskom dokumentarcu to bilo „izlaktano“ u prvi plan) da bi tek u poslednje vreme ponovo osetio stvaralački nagon; Dome, njegova saradnica (ideje za kompozicije su često njene) i subjekat fotografija bogatim Bavarcima prodaje nekakve kožne ruže iz kućne radinosti; Robert, treći član kolektiva, živi sa ženom i ćerkom u Indiji.

Raspevanoj slobodi nisu bili preterano potrebni ljudi koji su i u zatvoru bili manijakalno uporni i umeli da osvoje „supkulturni“ prostor. Jer, to što su oni radili bilo je toliko nepojamno za „glupe Štazijevce“, eskapističko u formi a duboko protestno u suštini, da uglavnom nije izazivalo reakciju veću od ignorisanja. Na kraju, kada su svi mogli da sebi nabave mercedes, Sven Markart je zaključio da mu je život i bez toga dovoljno komplikovan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari