Nemci i rad.

Za većinu, primer efikasnosti, uspešnosti, ali i pogodno tle za kreiranje mitova, legendi i nabijanje kompleksa.

“Nemački primer” je toliko često navođen da su se mnogi zapitali da li su Nemci zaista neki nadljudi, kao što su tvrdili u prošlom veku, kad sve mogu.

No, šalu na stranu, Nemci su naravno kao i ostali, ljudi od krvi i mesa sa vrlinama i manama, a ogromne razlike postoje uprkos tome što Nemci rade vremenski manje.

Preciznije 1.408 godišnje, odnosno 609 sati manje od “lenjih” Grka koji u proseku rade 42 sata nedeljno, a to vam verovatno nijedan član Vlade neće priznati. Podsetimo u Srbiji je na snazi 40satno radno vreme, odnosno 4,7 sati duže nego što je prosek u Nemačkoj. To se zove efikasnost, a primera radi pomenuto nemačko radno vreme u Srbiji se prema slovu zakona ne bi kvalifikovalo za puno radno vreme, pošto je minimum 36 sati.

No, to je samo početak. Zahvaljujući surfanju po internetu ali i brojnim prijateljima među gastarbajterima u Nemačkoj, uporedio sam malo u čemu je razlika između radnika u dve zemlje, bilo da je reč o IT stručnjaku, lekaru, po malo zaboravljenom  metaloglodaču ili uposlenima u železnici, trgovini….

Dovoljno je bilo samo malo zagrebati i mnogi mitovi i predradsude su pali u vodu.

Naravno, pričam o onoj tihoj većini građana koji zaista rade svoj posao i nisu uleteli kao partijski ili familijarni kadrovi.

Počnimo od onoga što radnici vole, a to je godišnji odmor. Radnik u Nemačkoj u proseku ima odmor od šest nedelja ili mesec i po dana.

Preciznije, nemački zakon kao minimalni godišnji odmor propisuje pravo na najmanje 24 radna dana plaćenog godišnjeg odmora, a zahvaljujući kako iz zovu tarifnim pregovorima većina zaposlenih u Nemačkoj ima godišnji odmor od 30 radnih dana. I to je slučaj sa svim mojim prijateljima širom Nemačke.

Porodiljsko. Nedavno je premijer koji je ovih godina veliki germanofil, verbalno vređajući trudnice da rađaju samo kako bi izbegle da rade i uživale u beneficijama, izneo malo je reći lažnu tvrdnju “da se obesite ne možete da Nemačkoj dobijete šest meseci”.

I ne može šest, a ne može ni 12, već 14 meseci, uz mogućnost neplaćenog do treće godine života deteta.

[youtube https://www.youtube.com/watch?v=qMD06Ht9FD0]

Noćni rad i praznici. Dok u Srbiji počinje od 22h sata, sa malom šansom da zaista budete plaćeni, u Nemačkoj za svaki minut posle 20 časova dobija se 25 odsto više, a ukoliko je posle ponoći i svih 40 odsto, koji ne ulaze u poresku osnovicu.

Satnica se uvećava za 50 odsto za rad nedeljom, za 125 odsto za rad na praznik i za 150 odsto za rad na tzv. posebne praznike kao što su Badnji dan, Božić i Prvi maj.

Svi znamo da to najčešće nije slučaj u Srbiji, a iz ličnog iskustva (radio sam sve moguće praznike) to se nikada nije desilo.

Probni rad. Traje najviše 12 meseci i ne postoji mogućnost da posle toga ostane u limbu ili nedoumici.

Fleksibilnost. Ukoliko radnik može da završi posao brže od planiranog dozvoljeno mu je da ukoliko ima potrebu izađe i ranije. Poput roditelja koje sa takvim sistemom mogu da izdvoje vreme i pokupe svoje dete iz vrtića, škole….a ne da zbog veće efikasnosti dobije još posla…

Večito opravdanje domaćih poslodavaca da radnike ne prijavljuju ili ih prijavljuju na znatno smanjeni iznos zbog ogromnog optrećenja, koje je, kako su horski pričali ”najveće u Evropi”, nije tačno.

Izdaci za radnike u Nemačkoj i Srbiji su procentualno isti, odnosno ispod evropskog proseka.

Postoji i u brojkama na prvi pogled nemerljiva razlika u konceptu gde se radnik u Nemačkoj, neretko tretira kao “neophodni trošak”, dok je u Srbiji po pravilu radnik “bespotrebni trošak”.

To se da primetiti u tretiranju pomenutih trudnica, nad kojima se ne sprovodi odmazda zbog odluke da imaju decu, ili prema teško obolelima koji se ne šutiraju tek tako iz preduzeća, a sa čim su suočeni mnogi u Srbiji.

Primera ima još, ali da se razumemo nije samo empatija razlog za bolji odnos i efikasnost.

Tu su i slova zakona. Ona koja nažalost u slučaju Srbije često opravdavaju neljudske postupke vlasnika krupnog kapitala, preduzetnika…

A tu je, i možda još važnije, poštovanje zakona, odnosno sprovođenje istog od strane državnih organa.

Tu je uz nemamensko zapošljavanje “svojih” kadrova i sponzorisanja “svojih” preduzeća , ona ključna tačka gde se pravi razlika između uređenog sistema i hajdučije.

Jer, pitanje je kako bi se Nemci ponašali prema svojim radnicima, da imaju mogućnost da ignorišu zakone i obaveze, bez straha da će završiti sa krivičnom prijavom.  

Tek tada možemo da počnemo sa upoređivanjem, i po potrebi sa kritikom.

A do tada, dođete nam…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari