Decembar 1990. 1

Šta nam se to desilo u nedelju, 21. juna?

Praznik demokratije i jedni u nizu izbora? Sumrak demokratije i sahrana višestranačkog sistema u Srbiji? Nešto između? Da li treba da se šokiramo time što je SNS osvojio ne samo 191 mesto u republičkoj Skupštini, 60 odsto glasova na pokrajinskim izborima i vlast u skoro svakoj opštini Srbije?

Pitanja je puno, utisci se možda još nisu slegli, ali možda nije loše da se podsetimo prvih koraka u modernom višestranačju Srbije.

Imali smo izbore decembra 1990. godine. Bili su značajno drugačiji, ali ipak slični onim održanim u nedelju. Osnovna razlika je u tome što je tada izlaznost bila veća od 70 odsto.

Prvi izbori, političke partije tek dozvoljene i osnovane, birači puni entuzijazma… Bilo je puno strasti, obećanja, laži, medijska i funkcionerska kampanja ličile na današnje. Samo što su tadašnje „perjanice“ u medijima pod kontrolom vlasti bili mnogo bolji novinari od ovih aktuelnih.

Vučić je rezultat SNS nazvao istorijskim i nije puno pogrešio. Zaista je fascinantno da jedna lista osvoji dve trećine mesta u nekoj evropskoj zemlji u 21. veku.

Desilo se, ipak, posle Mađarske i Belorusije i Srbiji. Pored toga, rezultati SPS 1990. bili bolji.

I te izbore je bojkotovao deo birača, kosovskih Albanaca, koji su činili 17 odsto stanovništva, ali oni su bili mnogo disciplinovaniji nego moderni bojkotaši.

Na biračkim spiskovima 1990. bilo više od sedam miliona birača, glasalo više od pet. SPS osvojio nešto manje od polovine glasova izašlih, 2.320.587 i 194 mandata u Skupštini Srbije. Vodeća opoziciona SPO oko 750 hiljada glasova i 19 mandata, a DS samo sedam poslanika i nešto više od 374 hiljade glasova.

Imali smo i predsedničke izbore decembra 1990. Sa čak 32 kandidata. Slobodan Milošević osvojio 65 odsto – 3,3 miliona glasova. Drugoplasirani Vuk Drašković više od 820 hiljada, a Ivan Đurić, kandidat građanske Srbije 277 hiljada glasova.

Devedesete su davno prošle. Slobodan Milošević umro, umrli još mnogi, neke stranke nestale ili nestaju sa političke scene Srbije, SPS neuništiv. Srbija 2020. ipak je drugačija, izmenile su se i međunarodne okolnosti.

Vučiću i SNS stigle čestitke EU i SAD. Putin mu lično čestitao. Zapadni mediji sve češće pišu o deficitu demokratije u Srbiji. Svesni su toga i politički predstavnici EU i zapadnih zemalja, ali kome drugom da se okrenu? Uostalom, da parafraziram reči Vinstona Čerčila, sa kraja Drugog svetskog rata – Ne žive oni u autokratskoj državi. Ne mogu se koristiti recepti iz devedesetih, ali neke pouke se mogu izvući. Prvo, nebo nam nije palo na glavu i život se nastavlja.

Opozicija je 1990. bila na kolenima, pa je vaskrsla. Možda to može da ponovi?

Verovatno može, ali ukoliko se uozbilji, pregrupiše, pronađe nove ljude, a dosadašnji partijski ešalon pošalje u penziju. Morali bi da shvate da Vučića teško da mogu da sruše koristeći njegove metode.

U demagogiji i nacionalizmu ne mogu da mu pariraju, a to, pokazuje se, građani Srbije mnogo vole. Opstanak opozicije bitan je ne zbog stranaka i lidera već budućnost Srbije. Bez opozicije nema ni snažne vlasti u šta se vremenom i SNS može uveriti.

Politička scena Srbije pokazuje tačnost jedne od brojnih „Fejsbuk mudrosti“. „Prosečan građanin Srbije ne liči na Nikolu Teslu već Eru Ojdanića“ i toga moramo da budemo svesni.

Nemam ništa protiv građanina Ojdanića. Da je živ i zdrav, a AV srećan put u Vašington, gde ga čeka predsednik Tramp. Kako ćemo preživeti hvalospeve o njegovoj veličini i izuzetnosti? Vučićevoj naravno, ne Trampovoj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari