Običan radni dan 1

„Da se Ante Marković pojavio 10 godina ranije, Jugoslavija bi bila kvasac za mnoge stvari u EU, a on najpopularniji političar posle Tita“, izjavio je poslednji jugoslovenski ministar spoljnih poslova Budimir Lončar za Jutarnji list.

Ante Marković bio je predsednik Saveznog izvršnog veća, tadašnje vlade SFR Jugoslavije, od marta 1989. do kraja 1991. Kratko vreme njegove vladavine bilo je pravo „zlatno doba“ ovih prostora.

Markovićeve reforme omogućile su da devizne rezerve SFRJ porastu sa 1,5 na 6,8 milijardi američkih dolara, spoljni dug bude prepolovljen na 12,2 milijarde dolara, prosečna plata bila je hiljadu nemačkih maraka.

Zvanično, hiljadu nekadašnjih nemačkih maraka je 500 evra, ali, svi koji se sećaju ove valute, znaju da je hiljadu maraka bilo mnogo više ne samo od 500 već i hiljadu evra. Šta se sve moglo sa hiljadu maraka…

U poređenju sa današnjim vladarima ovih prostora, komunistički funkcioner Marković bio je neviđeni demokrata, a vreme zalaska vladavine Saveza komunista „zlatno doba“ demokratije i poštovanja drugačijeg mišljenja.

Ni tabloida nije bilo, tačnije postojali su, ali kao pravi trač časopisi o poznatim.

„Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije Evrope“, upozoravao je Marković koga većina građana SFRJ nije htela da čuje. I bi šta bi.

Lončareva izjava može se analizirati i kao mnogima drago, ali praktično nekorisno, hipotetičko mudrovanje – šta bi bilo da je ili kad bi bilo, ali pošto nije i neće – ne vredi.

Ništa nas ipak ne košta da maštamo i mudrujemo.

Da se Ante pojavio ranije, da je Stambolić pobedio Miloševića na Osmoj sednici, da je bilo „6. oktobra“, da je Marko na vreme stigao na Kosovo…

Ko je kriv što se ono što nam se danas čini bolje nije desilo?

Slučajnost, viša sila, Englezi, Amerikanci ili, daleko bilo, mi? Umesto da podrže reformsku politiku Ante Markovića građani tadašnje SFRJ su se priklonili nacionalističkim političarima i ludilu koje i danas traje.

Da li je i 5. oktobar propuštena šansa?

Očigledno jeste, ali koliko god da smo razočarani njegovim posledicama i blatom u kome se danas nalazimo, 5. oktobar je ipak pokazao da građani imaju hrabrost da ustanu i bore se.

Nažalost, nismo se izborili.

„Mi ni 5. oktobra nismo imali većinu u Srbiji za ideju radikalnih demokratskih promena, zbog čega su mnogi danas razočarani. Dve trećine je bilo konzervativnog stanovništva, a jedna trećina je za modernizaciju. Nismo mi bili pripremljeni za ono sto se desilo 5. oktobra“, izjavio je bivši predsednik Srbije Boris Tadić.

U pravu je.

Nikada Srbija i komšiluk nisu bili otvoreni za promene, novo, drugačije… No, ni političari na vlasti im nisu tako nešto odistinski nudili.

I njima je lakše da vladaju po sistemu – „Narode moj, najbolji smo, najlepši, najpametniji…“

Obeležismo 20 godina od petooktobarskih promena, uglavnom uz blaćenje i kritike, žal za izneverenim očekivanjima i novo-starom mandatarkom.

Čovek koji misli da je popularniji i veći od Tita, Antu Markovića da ne pominjem, predsednik Srbije Aleksandar Vučić baš je 5. oktobra obznanio da će, gle iznenađenja, Ana Brnabić voditi i novu Vladu Srbije.

Mnogi mu zameraju što se odlučio za taj dan, ali jasno im je odgovorio: „To je običan radni dan… Za razliku od njih, okrenut sam budućnosti, a ne prošlosti“.

Na kraju, opet malo hipotetičnog mudrovanja.

Da nije bilo 5. oktobra, da li bi Vučić bio ovo što je danas?

Malo verovatno, ali ko zna.

A da dogodine 5. oktobar obeležimo „samo“ kao Svetski dan učitelja. Ili da proslavimo prvi rođendan Udruženja humorista Srbije, registrovanog baš 5. oktobra?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari