Suada i Olga 1Foto: Luca Marziale / Danas

Ne volim da gledam filmove o „devedesetim“.

Sećam se ratova, sankcija, mafijaških obračuna, praznih prodavnica, redova za hleb, restrikcija struje, plata od 10 maraka… i nije mi potrebno ničije filmsko viđenje, ali razumem da je taj period izazovan za umetnike.

Nisam htela da gledam „Porodicu“, ali sam podlegla uticaju društvenih mreža i prijatelja.

Svi izgleda gledali prvu epizodu, neki kritikuju, drugi hvale.  Drugarica me zove i pita „Jel gledaš?“, odgovaram „Šta?“. „Seriju o Miloševićima, šta drugo?“. Rekoh sebi, ajde da pogledam, ipak sam neka kolumnistkinja pa treba da budem i obaveštena. Stignem tek na kraj druge epizode, treću i četvrtu pogledam po 15-ak minuta. Kakvi su mi utisci? Šekspirovski rečeno -„Mnogo buke ni oko čega“.

Svaka čast producentima, reditelju, RTS na izuzetno gledanoj seriji, ali kao i mnoge domaće serije novije produkcije, deluje mi amaterski.

Ne čini mi se da su autori imali neke ideološke zamisli, pre bih rekla da su im motivi bili gledanost i zarada.

U tome su uspeli.

Politički posmatrano, oni koji su Miloševića voleli, vole ga i dalje, kao i generacije koje nisu imale to „zadovoljstvo“ da osete „blagodeti“ njegove politike, a naginju nacionalističkim idejama.

Njima je Milošević heroj. Mi koji smo bili protiv ne samo Miloševića već šovinizma i autokratije uopšte, koji smo to i danas, možemo samo da se čudimo zašto se 20 godina kasnije nalazimo u sličnoj situaciji.

Nemam nikakvo saosećanje prema „porodici“ i njihovim strahovima pred hapšenje „domaćina“.

Nisu oni osetili ni delić patnje stotine hiljada ljudi za koju su bili odgovorni.

Čak i da ne pomislimo odmah na ratove, koji su bili najkrvaviji deo Miloševićeve zaostavštine, Stambolića, Ćuruviju…

Zamislimo samo kroz kakav pakao je prolazila N.N. porodica iz bilo kog dela Srbije, čiji je domaćin recimo radio negde u inostranstvu, plata mu stizala na devizni račun, onda se vratio kući i tih para više nije bilo. „Pojela“ ih država. Slobina. Kroz kakvu patnju su oni prolazili?

A tek žrtve ratnih zločina. Milošević nije jedini koji snosi odgovornost za ratove, ima ih i u drugim republikama i narodima, ali zna se ko je imao najveću moć. I zna se da nijedan pripadnik hrvatske, BiH vojne ili paravojne formacije nije ratovao ni pucao po Srbiji. Suprotno je bilo masovna pojava. Recimo i tokom opsade Sarajeva, čiju su godišnjicu mediji u Srbiji uglavnom prećutali.

Opsada Sarajeva je počela u noći 4-5. aprila 1992. godine, a okončana 29. februara 1996. Trajala je 1.425 dana i jedna je od najdužih u istoriji.

Tokom opsade ubijen je 11.541 građanin, od toga 1.601 dete,  oko 50.000 ranjeno.

Zvanično prve žrtve opsade su bile Suada Dilberović i Olga Sučić, koje su 5. aprila učestvovale na demonstracijama protiv rata u centru grada. Na okupljene je zapucano, a Suada i Olga su ubijene snajperskim hicima na mostu Vrbanja, koji danas nosi njihovo ime.  Dnevno je na Sarajevo prosečno padalo 329 granata. Kakve to ima veze sa Miloševićem? Ima itekako.

Ne volim filmove o devedesetim, ali zanimalo bi me da vidim šta je sa porodicama Suade Dilberović i Olge Sučić?

Saosećam sa njima i sličnim.

Za Miloševiće me, da prostite, zabole…

Miloševića je mnogo bolje od serije opisao čuveni partizanski general i dugogodišnji jugoslovenski ministar inostranih poslova Koča Popović, u intervjuu 1989. Oslobođenju: „Milošević je običan bankarski pacov, zbog njega će biti krvi do kolena.“

U dnevniku je 1992. beležio: „Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje…“ Ruku na srce, važi i za neke druge narode.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari