Ozbiljnom čoveku, pritom vođi, ne priliči kako se busa u grudi junačke jer se četiri puta rukovao sa Trampom. Ako tu grešku opetuje, pa, nosom parajući nebo, obznani da je 25 minuta razgovarao sa Putinom i to na ruskom, onda ta njegova dečja razdraganost klizi u dijagnozu.

Pre nego je ušao u mutne političke vode, lord Dejvid Oven (mirovni pregovarač i koautor Vens-Ovenovog mirovnog plana za Bosnu 1993. godine) bio je klinički neurolog i psihijatar u bolnici „Sv. Tomas“ u Londonu gde su se lečili brojni istaknuti političari. Tu se upoznao sa napetostima i stresnim situacijama političkog života i shvatio pod kakvim pritiscima i stresovima žive. Posebno je bio zainteresovan za uticaj bolesti na procese upravljanja i donošenje odluka, opasnost koju nosi skrivanje bolesti i poteškoće oko uklanjanja bolesnih vođa. A iznad svega – bipolarni poremećaj i oholost, da ne kažem – preterano samopouzdanje.

U knjizi „Bolesni na vlasti“, gde je detektovao brojne primere bipoloranih poremećaja i sindroma oholosti, mete interesovanja lorda Ovena bili su razni političari – Šarl de Gol, Žorž Pompidu, Vili Brant, Mao Cedung, Ronald Regan, Džordž Buš, Žak Širak, Toni Bler, Džon F. Kenedi, Nikita Hruščov, Dvajt Ajzenhauer, Boris Jelcinj, etc. Uprkos činjenici da je dobro upoznao Slobodana Miloševića, njegova „dijagnoza“ je izostavljena iz ovog štiva.

Teodor Ruzvelt (1858 – 1919), predsednik SAD, recimo, godinama je patio od periodične depresije, anksioznosti a prilično često rvao se i sa bipolarnim poremećajima. Praktikovao je osamnaestočasovan radni dan, vrlo malo sna i bio je sklon maničnim epizodama i čestim izlivima besa. Bio je gadne naravi, voleo je da zapoveda, bio je nestrpljiv i ratoboran, Vinston Čerčil (1874 – 1965) koji je u svojoj šezdeset petoj godini postao premijer Ujedinjenog kraljevstva, čitavog života patio je od depresije i to manične depresije. Nije krio suicidne namere.

Neke od studija mentalnog zdravlja Adolfa Hitlera (1889-1945) ustanovile su prisustvo histerije, paranoje, šizofrenije, edipatilne tendencije i samokažnjavanja. Adolf je poticao iz nefunkcionalne porodice, bio je neurotičan, seksualno nastran i imao psihopatske tendencije. Mentalno stanje Josifa Staljina (1878-1953) karakterisala je, pre svega – ekstremna paranoja! I Benitu Musoliniju (1883-1945), italijanskom diktatoru, Dučeu, pripisuje se – bipolarni poremećaj. Pouzdano se zna da je patio od preterane nesigurnosti, depresije i da je na kraju završio u svađi sa realnošću. Na osnovu priča o političarima koje je javno mnjenje obeležilo kao psihotične, a neke i kao mentalno obolele, može se izvesti i sud o dijagnozama lidera sa ovih naših prostora: sindrom oholosti i bipolarni poremećaj su bolesti koliko pozicije, toliko i čoveka.

Kada se govori o mentalnom zdravlju, medicinska profesija odavno izbegava izraz „ludilo“. Isti je slučaj i kad se govori o mentalnoj stabilnosti nekih ljudi koji su na vlasti: nije korektno reći da su „umobolni“, pa se to stanje konstatuje frazom „zaraženost moći“! Zbog pustoši koju mogu da prouzrokuju neki oholi pojedinci u vrhu vlasti, uglavnom pate ljudi u čije ime oni vladaju. I zato obuzdavanje oholog ponašanja lidera mora da se osloni pre svega na jačanje uloge štampe koja jedina može pomoći da saznamo sve ili makar što više o zdravlju, pravoj prirodi i karakteru ljudi koji nas vode. I da uz pomoć profesionalaca objasne šta se sve krije fasade vođa koji odaju višak energije, duže rade, izgledaju ushićeno zbog svog posla, glume samopouzdanje i plivaju u – oholosti!

Oholost lord Oven prepoznaje kao šablon prisutan u karijerama mnogih političara koje je uspeh načinio preterano uverenim u sebe i prezrivim prema savetima koji ne idu u prilog njihovim uverenjima, „ili, ponekad prema bilo kakvom savetu, i koji počinju da delaju na načine koji se suprotstavljaju samoj realnosti!“ Mentalna intoksinacija koja dolazi kad se godinama vlada iz izolacije i ubeđenja da najbolje znaš, a niko te ne upozorava u suprotno, može imati kobne posledice. Posebno ako je u pitanju kontinuitet: kako se primenjivanje moći uvećava, svest o ličnoj odgovornost koja prati moć i njenu zloupotrebu, bledi i nestaje. Utešno je da ni loše zdravstveno stanje, ni mentalna nekompetencija ne mogu ni jednog političara/ku abolirati ili osloboditi optužbe da je radila loše. Istorija to garantuje.

Da ne bude zabune: ovo je samo pokušaj prikaza knjige „Bolesni na vlasti“ lorda Ovena. Nema dodirnih tačaka sa onima koji na ovim koordinatama uživaju raskoš vlasti. Ili boluju od preteranog samopouzdanja. I imaju „teraj se“, stav prema realnosti ili, ne daj bože – drugačijem mišljenju. Za efekte drugačije predstave o poruci teksta, odgovarate sebi!

P.S. Ovaj tekst pisan je dan nakon što je Vulin oslobodio svih greha generala Vladimir Lazarevića, haškog osuđenika. Pardon: tri dana nakon što je Vučić oslobodio svih greha pukovnika Veselina Šljivančanina, haškog osuđenika. Pardon…!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na zoran Odustani od odgovora