„Slušaj, Miša i ja imamo jednu sobu ovdje. I ležaj. Za duvan i hranu, toliko će se nać. Ako se misliš sklanjat, evo ti sigurne kuće!“, tutnjala je Tanja Tagirov u mikrofon telefona. To je bilo posle. A svašta je bilo pre toga.

Nedelja je, 29. novembra 2015. Pišem i kasnim (kakav pleonazam). Radnu atmosferu remeti mi notifikacije na mobilnom: javljaju iz Blica, TV N1, onda B92… ne sećam se redosleda, da je Vučić na poligrafu. Zašto?! Zbog naslovne Kurira! Je l’ one „Izvini, Srbijo“, možda su podmetnuli da su to njegove reči? Jok, objavili su „ispovest“ Aleksandra Kornica, jednog od svojih mnogobrojnih bivših direktora sa naslovom: „Vučićević i Vučić su me terali da smestim Rodiću!“

Smešno mi: cenim da će poligraf da eksplodira od energije Vučićeve istine. Stiže info da je u toku konferencija za medije koju je zakazao ministar unutrašnjih poslova. Za vreme pres konferencije, iza dr Nebojše sve vreme stoji dvadesetak policajaca pod punom ratnom opremom, sa oružjem dugih cevi, neki i pod maskama. Smejem se kad Stefanović objavljuje da je premijer „prošao“ poligraf i objašnjava novinarima da Vučić slabo posećuje kafane. Uzgred saopštava da je uhapšen S. M., bivši policajac povezan sa barskim kriminalnim klanom, jer je „u protekla 24 sata osam puta zatečen u osmatranju premijerovog mesta stanovanja“. Niko od novinara nema pitanje za Stefanovića.

Javljaju mi da uključim Pink: posle dramatičnog smenjivanja crno-belih kadrova premijera Vučića, ugledam naslov „RUŠENJE VUČIĆA – poslednji čin“, a u studiju Gordanu Uzelac i Jovana Palavestru, „ružičaste beretke“ utrenirane za delovanje u vanrednim situacijama. Željko Cvijanović optužuje za nešto „zapadne ambasade“; ministar Zlatibor Lončar smerno demantuje „kolegu“ Vučićevića, i u potpunosti rasvetljava famoznu „F dijagnozu“; dežurni analitičar Dejan Vuk Miša Pera Žika Stanković lomi se kojim imenom da ga potpišu u kajronu, a onda se kamera zaustavlja na izbezumljenoj faci Dragana J. Vučićevića, čoveka koji je na naslovnoj Informera javno obelodanio kapacitet premijerovih testis: sada u ruci drži naslovnu zagrebačkog Nacionala sa mojim intervjuom i naslovom: „Vučić je opasniji od Miloševića iako još ne ubija!“

I onda sledi tirada o državnom udaru, medijskoj i raznoj još nekoj uroti, kesama koje je Zorana Mihajlović nosila Tomi Nikoliću; Toma valjda Majklu Kirbiju, ambasadoru SAD; pominje se neki policijski pukovnik Milović; zatim, opet ja; a onda se u ceo taj haos uplela i neka ogromna hobotnica s pipcima i koga je ona pojela, novinare, tajkune, kriminalce i opozicionare, ili Vučića i ove njegove što ga štite od udara ili nas koji smo krenuli u destabilizaciju, to nisam razumeo. Minut kasnije presele su mi suze od smeha: opet je DJV poput barjaka zamahao mojim imenom, ali sad me je doveo u vezu s atentatom na Zorana Đinđića – bio sam deo medijske hajke, tvrdi čovek koji je privođen u akciji „Sablja“ upravo zbog čerečenja pokojnog premijera u novinama u kojima je radio!

U studio Pinka stižu ministri Nikola Selaković i Aleksandar Vulin. Sede jedan pored drugog. Vulin očima prebrojava reflektore na plafonu studija, mnogo ih je, a Selaković, sve snebivajući se poput ekstradevičanske pomoravske čobanice koja gleda film švedske produkcije, citira kolegu Vučićevića: da, da, i on se seća mene iz predvečerja atentata na Đinđića. Švrćan koluta očima i klima glavom.

Tad su već zvali Tanja i Miša Vasić…! Prvi! U međuvremenu javljaju da se premijer Vučić tokom prepodneva sastao sa predsednikom Tomislavom Nikolićem. Jako glupo, makar tada, zvučala je rečenica da su potvrdili – jedinstvo. I Maja Gojković, predsednica Skupštine, saopštava da podržava Vučića. Oglašava se i republički javni tužilac Zagorka Dolovac, sa formulacijom o „pokušaju destabilizacije države“. Sledi vest da se Vučić još jednom sastao sa Nikolićem: kabinet predsednika Srbije saopštava da osuđuje „pokušaj rušenja premijera“.

Tragedije, nesreće i muke proveravaju prijateljstva i bliskost: pozivi i poruke odišu pažnjom, brigom, suzama, besom, ponosom, tešenjima, strahom, ljubavlju. Ustao je Tviter. Brani me Fejsbuk. NUNS izdaje oštro saopštenje. UNS ćuti. OK, nisam od onih koji se ne boje ničega osim straha, ali ovo postaje ozbiljno. Odlučujem da se privremeno sklonim sa Tvitera ali ne samo Tvitera. „Čuvajte mi Srbiju. A kakva je – i ne morate, boli me kurac! Ćaos!“, glasio je poslednji tvit pre nego sam izvadio karticu iz telefona i zamenio je pripejd brojem koji sam netom kupio na kiosku. „Nestajem“!

Dan posle izliva državnog ludila sa frekvencija TV Pinka, sam Vučić, gostujući na RTS-u, demantuje svoje džukele i kaže: „Nije bilo državnog udara“! Dve su godine od te sramotne državne inscenaciji. Srbija je i dalje u „udarima“, „destabilizacijama“ i otporima. Svi likovi ove priče su i dalje tu: jedino su nešto bogatiji i bahatiji.

Jedino Tanje nema! Ponekad je opravdanije žaliti ove koji su u životu, nego žaliti za onima kojih nema!

P. S. Ovaj tekst pisan je dan nakon što je „Zvezdi“ dosuđen još jedan penal. Mada, vest je da – nema penala. Ko će to dočekati!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na pera pisar Odustani od odgovora