Pre tačno mesec dana u emisiji UPITNIK emitovanoj na RTS prikazan je potresan snimak nasilja: tinejdžeri jedne škole u Aranđelovcu tuku svog vršnjaka koji pokušava da se odbrani od brojnih udaraca.

Dečko koga mlate je sam i mršav. Zapomaže i doziva u pomoć.

Nasilnika je više. I jaki su. Oni su bučniji od žrtve.

Snimak u studiju javnog servisa komentariše ministar prosvete Mladen Šarčević:

„Kad pogledate ovog krupnog momka i ovog sitnog momka, otprilike ovom manjem na čelu piše ‘muči me'“, govori pred milionima ljudi ministar prosvete.

Nakon toga sa osmehom kaže da se, naravno, šali.

Ni sutradan u svom nastupu ministar ne vidi ništa sporno: tvrdi da je u prosveti 38 godina, da decu voli, ali da voli i figurativno da se izražava.

Ja novinara danas vidim kao samog, neuhranjenog školarca, kome na čelu piše – „Muči me“!

Ali ovo nije figurativno izražavanje.

Prema novinarima se danas, zaista, ponašaju kao da im na čelu piše: „Muči me“! Ovi kojih je više, koji su jači i bučniji.

U predsedničkoj predizbornoj kampanji bilo je nebrojeno uvreda i pretnji pa i ćuški novinarima i medijima koji su kritički orijentisani prema kandidatu vladajuće koalicije.

Tokom inauguracije predsednika Aleksandra Vučića novinari su u nekoliko navrata imali fizičke susrete bliske vrste sa obezbeđenjem vladajuće stranke – svim tim incidentima svedočili su policajci u civilu ili uniformi koji prstom nisu mrdnuli da zaštite naše kolege.

Od početka godine novinari su u najmanje deset slučajeva bile sprečeni da izveštavaju: bilo da su diskriminisani prilikom pozivanja na događaj, bilo da im je zabranjeno da prisustvuju javnom događaju.

Država možda nije uvek bila među inicijatorima, ali jeste sasvim sigurno među inspiratorima zlostavljanja novinara. Za mene je od ove užasne činjenice porazniji utisak da ni u jednom javnom nastupu nekog iz vrha vlasti nisam primetio da su ohrabrili novinare da rade svoj posao, a tako makar posredno obeshrabrili one koji ih u tome sprečavaju. Naprotiv: vlast nas još i dovodi u situaciju da se osećamo kao idioti kad ustajemo u odbranu slobode govora. Oni otvoreno prećutkuju tako očigledne stvari: pa, kažu – kakav medijski mrak?!

U situaciji kad je jedan čovek okupirao i monopolizovao gotovo kompletnu javnu scenu, eksploatišući je do krajnjih granica i kad vodeća stranka medije u Srbiji koriste kao sredstvo kreiranja javnog mnjenja u skladu sa svojim sebičnim interesima – nije lako biti novinar.

Uskoro ćete imati priliku da vidite dokumentarni film koji je produciralo Nezavisno udruženje novinara Srbije. Film se zove: „Silom na sedmu“! U jednom trenutku sam mislio da sam napravio materijalnu grešku. Novinarstvo u Srbiji odavno nije ono što je nekad bilo: sila i to sedma. Danas više nije ni sedma i sve je manje sila.

Ispovesti aktera ovog filma svedoče da novinarstvo, ipak, jeste sila samo privremeno prigušena. I da profesija koja je posrtala pred udarcima prestaje da uzmiče. I da ima nas koji sve češće uzvraćamo.

Ako se poruka filma može sažeti u dve reči, ona glasi: „Idemo dalje!“

„Volim taj svoj posao“, poručuje Predrag Blagojević, koji ni posle 10 meseci od „nadzora“ ne zna ko ga je snimao kamerom; Maja Živanović, koja ne izlazi iz kuće bez suzavca, kaže da je novinarstvo sjajna profesija; Boško Branković, pretučeni snimatelj, i dalje obožava da gleda ljude kroz objektiv; Stevan Dojčinović sa žarom priča kakav je osećaj kad razreše neki slučaj; Tamara Marković Subota, uprkos činjenici da više nema obezbeđenje, i dalje obožava novinarstvo; Vladimir Mitrić, koga već 12 godina obezbeđuju, kaže da se nikad nije razočarao u profesiju; večito targetirani Nedim Sejdinović želi i dalje da igra ovu „igru“; a Dejan Anastasijević, koji ni posle 10 godina ne zna ko je na njega atakovao „kašikarom“, kaže da mu se „nikako ne ide“ iz novinarstva.

Idemo, dakle, dalje!

Ali ovo nije samo naša bitka i ne možemo sami. Još jednom molim građane da nam pomognu da im pomognemo. Mi borbu za odbranu demokratije, jer to odbrana slobode medija jeste, ne možemo nametnuti. Ona mora krenuti od vas.

Oni koji me duže poznaju znaju da sam jedan od najžešćih, često i najbrutalnijih kritičara novinara i medija. Uz rizik da se ne složimo, ja opet kandidujem tezu da su, i pored svega, novinari – hrabriji deo društva.

U zemlji u kojoj je etika degradirana do nivoa mane, tražiti samo od medija da se drže kodeksa – nepristojno je. U zemlji u kojoj vlada ambijent straha, tražiti samo od medija da se odupiru pritiscima – nije pošteno. U zemlji u kojoj gotovo niko ne radi svoj postao, tražiti od novinara da budu sve što sami građani nisu – i istinoljubivi, i hrabri i da zastupaju javni interes, to nije fer.

Za ovih deset godina, koliko NUNS vodi bazu podataka o napadima, pretnjama i pritiscima na novinare, zabeleženo je 600 ataka na ljude iz medija.

Nema te profesije u zemlji Srbiji na koju se više nasrtalo. Ako vam je svejedno, OK. A ako vam nije jasno zašto toliko ataka na medije: onda nam, zaista, vaša pomoć nije ni potrebna.

(Pozdravna reč na skupu „Zaštita novinara – odbrana javnog interesa“ u organizaciji CRD-a i NUNS-a, 21. decembra 2017)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari