Gospođo, možda je problem u vama? 1Foto: Luca Marziale / Danas

Da je sramota biti bogat trebalo bi da bude prva i osnovna pretpostavka vrednosti svakog društva, oduvek.

Toliko neposredna i svima razumljiva, a nepodrazumevajuća.

Sa pozicija bogatih i otimača od ostalih, određenja nastalog usled nejednakih uslova i slučajnosti rođenja, razvoja i prilika, ali i zalaganjem, u kojima se dolazi u nadređeni položaj po bogatstvu i ostvarenju višeg stepena sreće naspram drugih, nesvesna ili, vrlo često manipulativna namera.

Manipulativna u smislu odbrane stavova da svaki čovek treba da ima onoliko bogatstva i živi u uslovima koje je sam zaslužio i stekao sopstvenim radom i zalaganjem.

Uz, u ovakvom ustrojstvu, jedinu iskazanu humanost, a to je da svi, ipak, treba da imaju minimum uslova za egzistenciju.

Međutim, posledično, iz navedene vrednosti da je sramota biti bogat, proizilazi i druga, a to je da je sramota imati više od drugih.

Da je neko u navodnoj prilici i posebnosti ličnosti da zaradi milijardu puta više novca od drugih i time sebi obezbedi privilegije koje su ostalima, odnosno većini – nedostupne, a, razume se, tiču se pritom života i smrti.

Gole egzistencije.

Bolesti i lečenja, sreće i uživanja, mogućnosti uticaja na sopstveni i život svojih bližnjih, kakav drugi ne mogu ni da zamisle.

Nemoguće je da neko vredi milijardu puta više od nekog drugog.

Kakve god talente, radne i saznajne sposobnosti imao.

I da je zbog toga u prilici da se bolje leči, hrani, ima pristup znanju koji ga čini drugačijim i superiornijim od ostalih. To je jedna brutalna očiglednost koja se, paradoksalno, teško primećuje.

A čini se da je suštinska, jedina i prva, kada se posmatraju društveni odnosi.

S obzirom na lokalni kontekst i specifičnosti koje su mu pripadajuće, a gde se u najvišim, i po bogatstvu, najprivilegovanijim nivoima nalaze političari i kulturna elita nastala u prethodnih trideset godina, ratnog i zločinačkog, a potom i post-ratnog i post-zločinačkog doba, pripadajuće okolnosti mogu biti i jesu jedino činjenice o ogromnom broju gladnih, bolesnih, višestruko oštrećenih članova ovdašnjeg društva, koje su bogate elite osiromašile i upropastile na nekoliko nivoa.

Ratnim traumama, manipulacijama i inspirisanjem na mržnju na nacionalnoj i verskoj osnovi sa ciljem ratnog profiterstva.

Zatim, tako savladane, u postratnom, tranzicijskom vremenu, dodatnim nasiljem, u kontestu sopstvenog održanja na vlasti i oduzimanja prilika da građani o njihovim krađama i podsticanjima na ubistva i zločine budu informisani ili bar naslute, koriste istu silu i duboko utemeljuju normalnost siromaštva i činjenica da je neko zaslužio a drugi nisu da budu višestruko bogatiji i ne žive ni približno blizu patnji koja uslovljava najveći broj građana.

Postavlja se prečesto pitanje o tome kako je moguće da i pored toliko očiglednih dokaza o zločinstvu, korupciji, laganju, izmeštanju stvarnosti iz istinitog u okvire koji služe ličnim i sebičnim interesima nekolicine, naspram javnog i opšteg dobra većine, narod ne reaguje.

Osuđuje se, naziva primitivnim, neretko uz korišćenje one čuvene rečenice Zorana Đinđića, ubijenog premijera, jednoj nesrećnoj ženi, zabeleženoj kamerom – Gospođo, možda je u vama problem.

Tako je on odgovorio na njen vapaj i nadu.

Koliko god dobra namera stajala iza takvog načina posmatranja i pokušaja razumevanja patnje i nesreće većine građana, smatranih, u premisama, odgovornim za ono što im preovlađujuće, a tragično, opisuje živote, zaključak je neistinit.

U suštini, neosetljiv i nerazumevajući. I to unutar svih društvenih slojeva, kamoli onog najsiromašnijeg i najbednijeg u odnosu na ostatak siromašnih i bednih.

Šta je više potrebno da bi narod pokrenulo na pobunu, koliko stanova i koliki računi Vučića, Dačića, Vulina, Malog, otkrivenih, a u nekoliko navrata nesumnjivo potvrđenih slučajeva lopovluka, brutalnih laži i svima vidljivih privilegovanih pozicija koje zauzimaju u odnosu na većinu?

Ovakva pitanja predstavljaju nepravdu i jedan su od ključnih dokaza da to te pobune na jedini mogući i po uzroku odgovoran i pripadajući način nikada neće doći, dok se god bude tražila odgovornost običnog čoveka za svoj život, sa zaključkom – žalim slučaj, bolje ni ne zaslužuje, očigledno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari