Predsednik Srbije Aleksandar Vučića rekao je nedavno da su rađena istraživanja o fokus grupama, onima koji ga ne podržavaju, a koji bi, po logici stvari, trebalo da glasaju za njega zbog zastupanja proevropskog kursa.

Rekao je da ga oni ne podržavaju isključivo zbog problematične prošlosti, jer ne mogu da savladaju to da ih u EU vodi onaj koji je tako dugo bio protiv evropskih integracije zemlje. Prošlost je moja, rekao je predsednik, za njih jedina mana.

Ta vremenska relacija, s obzirom na težinu prošlosti aktuelnih vlastodržaca, smestila bi ih u svakom sledećem trenutku u agoniji sećanja i kajanja, odnosno odustajanja od bavljenja politikom i odlaska u zaborav. To bi bio znak istinske promene, umesto potrebe dokazivanja o promeni kroz ponovni angažman iz kojeg jedino može da slede novi pokušaji pravdanja te problematične prošlosti.

Da je Vučić zaista novi Vučić, od sramote i griže savesti ne bi se usudio da se, nakon višedecenijske ratno zločinačke propagande tokom devedesetih, ali i u godinama posle petooktobarske revolucije, sve do 2012. godine, bavi politikom. Političko i ekonomsko profiterstvo na toliko mrtvih, osiromašenih, užasnutih i potpuno uništenih života, osudilo bi u najmanju ruku svakog iskrenog pokajnika zbog takvih nedela na potpunu izolaciju iz javnog života, težak humanitarni rad, ili nešto tome slično. Izvesno je da mu savest, ako se zaista naglo probudila, a ličnost se iz korena promenila, ne bi dozvolila da se ponovo postavi u situaciju da bude izabran da „popravi stvar“, ono u čijem je kvarenju tako dugo i svim srcem učestvovao. Sama činjenica da je danas na vlasti, aktivan na polju na kojem je učinio katastrofalne greške i suočio toliko ljudi sa najtežim posledicama sopstvenog rada, dovoljan je, ako ne i ključan dokaz, da se Aleksandar Vučić nije promenio.

Faza u koju je Aleksandar Vučić zašao uveren da se promenio, sa željom da u novim okolnostima svojim postupcima učini krupne korake za društvo i zajednicu, i na taj način dokaže svetu da to više nije Vučić pre 2012. godine, može, stoga, predstavljati samo odraz upravo suprotnih ciljeva.

Ono što sadržinski odlikuje jedan takav proces jeste najpre zataškavanje zločina i odgovornosti pojedinaca iz ratova devedesetih. To, razume se, nije Vučićev izum, iako bi bilo najprirodnije da isključivo jeste. Pre njega su takvu politiku zastupale i vodile sve vlasti od 2000. godine, pa i oni vlastodršci koji nikakve direktne veze sa ratom nisu imale, dopuštajući identifikaciju nevinih građana, stradalih u siromaštvu i mržnji prema susedima, sa najstrašnijim monstrumima i njihovim zverstvima na evropskom tlu od Drugog svetskog rata. Neprestano upiranje prstom na drugog kada god bi se trebalo suočiti sa sopstvenim greškama, takođe, dobro je oproban metod politike kontinuiteta od koje se nije odustalo ni u jednom trenutku postratnog perioda, pa danas sprovođenje tog metoda od strane aktuelne vlasti izgleda sasvim prirodno i čak opravdano dubokom očekivanošću. Potom, sveopšta kontrola, od medija preko svih organa vlasti, nezavisnih institucija, i ostalih poluga društva, takođe, svojstvena svim ovdašnjim vlastima, način je na koji je Vučić u prilici da demonstrira svoju navodnu promenu.

Prelazeći na praktičan teren, jedina razlika koju pokazuje u odnosu na sebe ali i druge učesnike u političkom životu jeste u zaista jednom od najznačajnijih istorijskih procesa ovdašnjeg društva – procesu priznavanja kosovske nezavisnosti. Međutim, Vučić i to radi zapravo potpuno nepromenjen u odnosu vreme u kojem je, takođe, imao značajnu ulogu – vremenu u kojem je Kosovo sticalo nezavisnost. Izvesno je da je priznanje kosovske nezavisnosti, pre svih, upravo u javnom interesu građana Srbije, ali to činiti bez otkrivanja razloga koji su doveli do tako tragičnih ishoda, mrtvih i uništenih, bez odgovornosti, čak slavljenja generala koji su predvodili horde smrti na Kosovu tokom devedesetih, stoji u direktnoj suprotnosti sa javnim interesom. Predstavlja, međutim, osobenost i način svojstven upravo nepromenjenoj ličnosti smeštenoj u nove okolnosti. Isto kao što je, recimo, protivno javnom interesu praviti zaokret u spoljnoj politici na način na koji to Vučić radi, unazad pet godina, odugovlačeći i vodeći licemernu politiku navodnog sedenja na dve stolice – ruskoj i evropskoj.

Posledice nekog dobrog čina, izvesno je, prelaze u svoju suprotnost ako su izvedene na pogrešan način, a o tome je sada, prema svemu sudeći, prilično kasno voditi računa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari