Nemoguće je da premijerka Srbije ne zna da se nacionalni interes čuva tako što se sopstveno društvo čisti od loših uticaja i primera, umesto da se isključivo kritikuju druge države i narodi i ukazuje na njihove razloge za stid.

Nemoguće je da to ne zna svako ko se ikada brinuo o tome kakav utisak ostavlja na svoje okruženje, kakav primer daje, ili ko je vodio računa o nekom živom biću, bar u deliću vremena i prostora – da je sramota baviti se drugima, pogotovo ako si sam potpuno obeščašćen i loš, koliko god mislio da je neko drugi od tebe gori. Pa, i tada.

Dok upravljaš vladom u kojoj sede ministri čija se politika iscrpljuje u slavljenju ratnih zločinaca, prljavom laganju o činjenicama koje govore o njihovom zločinstvu, odnosno, čija je politička karijera obeležena isključivo propagiranjem mržnje i sejanjem smrti kako prema susednim tako i prema sopstvenim građanima, odeš u Evropski parlament i ukazuješ na druge države i njihove probleme, a o sebi ne kažeš ništa ili staneš u odbranu onih gore opisanih. Time premijerka još dublje ukopava društvo u probleme, produbljuje frustracije građanima, koji, razume se, u svojstvu žrtve teške medijske propagande, zaista veruju da su naši ratni zločinci heroji, istinski heroji, a da su najviši državni zvaničnici, oni koji su bili ratno huškački aktivni tokom devedesetih, dakle, najdirektniji učesnici i idejni nosioci ubistava, gladi, razaranja i svega što karakteriše ratne propagandiste, zapravo nevini i da su radili u interesu sopstvenih građana.

Ali, čak i da pretpostavimo premijerkinu naivnost, da ona to ne zna, da ima tumačenja koja se ne slažu sa navedenim, opet se postavlja pitanje – da li je moguće da se predsednica Vlade spušta na taj nivo u međunarodnoj javnosti, onoj kojoj, tvrdi, da isključivo kao društvo u kontekstu punopravnog članstva težimo, i da sve što ima da kaže o sebi, državi koju predstavlja, jeste da su drugi loši. Uverena ili neuverena u ispravnost svojih postupaka, izvesno je, čini veliku štetu građanima koje predstavlja.

Premijerka Srbije je, recimo, govoreći poslanicima Evropskog parlamenta o oslobađajućoj presudi Naseru Oriću rekla da to škodi regionalnoj stabilnosti, ne ukazujući ni u jednom trenutku, ni sada, kao ni u jednoj drugoj prilici, kolika je sramota Srbije i njenih predstavnika kada je reč o genocidu i brojnim ratnim zločinima koji su u ime građana države koju predstavlja počinjeni u Bosni i Hercegovini. Da je premijerka, recimo, unazad mesecima, koliko zauzima funkciju predsednice Vlade, jasno govorila i suočavala društvo sa posledicama onoga što se dogodilo devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije i ulozi Srbije u tome, imala bi kredibilitet da govori o drugima. Međutim, Ana Brnabić, jednostavno, u najvećem broju slučajeva deluje kao da o tome ništa ne zna, kao da je to ne interesuje, kao da nije njena stvar, sve dok, razume se, ne dođu u fokus pažnje javnosti ovi drugi. Tada je glasna i jasna, odlučna, odaje utisak dobrog poznavaoca ratnih strahota i traži odgovornost. Kao da će građanima Srbije biti bolje ako se drugi narodi očiste i skinu teret koji im nabacuju ratni zločinci, neprestano bivajući prisutni i interpretirani u tamošnjoj javnosti kao heroji. Kao da će građanima Srbije biti bolje ako se susedne društva oporave od laži i iluzija i sa javne scene uklone one koji propagiraju mržnju i netoleranciju, dok u njihovom društvu upravo takvi kroje politiku i vrednosti.

Sudeći prema ponašanju Ane Brnabić, koja brine o ostvarenju javnog interesa građana čija je premijerka, to što se ovde šetaju i slave masovne ubice, a njihovi politički pokrovitelji i dalje opravdaju zverstva koja su počinili, inspirisani upravo njihovim političkim odlukama, odlično je za javno dobro i uklapa se u njenu sliku ispravnog delovanja sa tako visoke pozicije koju zauzima.

Govorila je premijerka Srbije evropskim poslanicima i o kosovskom problemu, opet upirući prstom isključivo na tamošnje društvo kao jedino odgovorno za ono što se dešavalo i što se danas dešava, čak praveći tu radikalsku i potpuno nazadnu paralelu između Katalonije i Kosova. Da li je Ana Brnabić u jednom trenutku svog mandata rekla nešto o odgovornosti Srbije za nezavisnost Kosova, da li je izrazila stid zbog grobnica širom Srbije u kojima su zakopani kosovski Albanci, dok su politiku vodili njeni saradnici i ministri u vladi čija je predsednica. Naravno da nije. Ona se time ne bavi, bavi se ekonomskim pitanjima i digitalizacijom sve do trenutka kada joj se slože prilike da upire prstom na onog drugog i njega označi kao krivca bez ikakvog preza i stida o svemu što je njen narod odredilo u najnegativnijem kontekstu u novijoj istoriji. U najmanju ruku, na ličnom nivou, to je odlika ružnog ponašanja, lošeg vaspitanja, a s obzirom na sadržaj onoga o čemu je reč – čak opasnog i sa jakim negativnim posledicama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na vladbgd Odustani od odgovora